Kako se osloboditi prošlosti i budućnosti da bismo svaki trenutak učinili jedinstvenim
Ova drevna japanska metoda umijeća življenja u trenutku na kojoj se bazira knjiga također nas uči kako se osloboditi prošlosti i budućnosti da bismo svaki trenutak učinili jedinstvenim; kako u život uvrstiti zen koji je Steve Jobs naučio od japanskog učitelja i koji je bio ključan za njegov uspjeh; kako stvarati nezaboravne susrete u poslovnom i privatnom okruženju; kako poboljšati odnose pomoću novog načina postizanja usredotočene svjesnosti (mindfulness); i kako otvoriti prolaz kreativnom toku kada nam je potreban.
Autori posebno naglašavaju da svatko od nas posjeduje ključ koji otvara vrata pažnji, skladu s drugima i ljubavi prema životu. Taj je ključ za ichigo-ichie.
KLJUČNE STVARI ZA ICHIGO-ICHIE ZABAVU
Kao što nam i neki roman ili film u kojemu se događaji samo nižu, bez definirana zapleta, na kraju dosadi, jedinstvena zabava mora se bazirati na nečemu posebnom da bi bila dobar povod ili središte okupljanja. Kad se sastanu ljudi koji su došli igrati neku ulogu ili ljubitelji bilo čega drugoga, to središte je jasno i susret brzo poprimi „priču“ i razlog postojanja. I bilo da je riječ samo o skupini prijatelja koji su se našli da gledaju nogomet na televiziji, ritual je definiran i zajedno će se dobro provesti, čak i ako njihova ekipa izgubi.
Na zabavi koja nema konkretnu svrhu, ako među sudionicima ne postoji neka posebna kemija, susret će ubrzo završiti dosadom i zamorom. Međutim, kao što majstor čaja priprema svaku pojedinost ceremonije, ako je onom koji organizira zabavu jasna priča, ritual koji će se provesti da bi uzvanici sa sobom ponijeli lijepu uspomenu, tada se sve mijenja. Ako moramo organizirati bilo kakav događaj kojim želimo postići ichigo-ichie, ključno je sljedeće pitanje koje si trebamo postaviti:
Po čemu će se pamtiti ta zabava?
Odgovor na to pitanje bio bi: „priča“ susreta. Pogledajmo nekoliko primjera zabava s lajtmotivom:
- Koncert koji izvodi domaćin ili pozvani umjetnik, koji će se održati usred događanja stvorit će očekivanje, i na to će biti usmjerena pozornost onih koji su sramežljivi ili preumorni za razgovore.
- Projekcija kratkog dokumentarnog filma o određenom mjestu ili zemlji, i ako ručak ili večera koji se poslužuju mogu tome biti nadahnuće, susretu će to dati tematsko obilježje koje će se uzvanicima svidjeti. Kad budu razgovarali o tim trenutcima reći će: „Sjećaš se one korejske noći kod…?“ Takav jednostavan dodatak dat će dušu i značenje onome što se događa za stolom, kao što se događa s chanoyuom.
- Neka misija koja bi obuhvatila sve sudionike, na primjer susret na kraju godine na koji bi svaki sudionik trebao doći s nekim prijedlogom za sljedeću godinu, kojemu će svatko od nazočnih dati potporu i ideju kako da se ostvari.
- Neka zajednička igra koja bi omogućila osobama da se bolje upoznaju, na primjer zamoliti svakoga da donese neki predmet koji mu nešto znači i u nekom trenutku večere ili okupljanja ispriča zašto je tako poseban za njega ili nju; koja sjećanja ili osjećaje budi u njemu ili koja mu je poruka, ako je ima. To će učiniti večer čarobnom, a od susreta napraviti stvaran susret, ostavljajući vrlo definirana sjećanja u mentalnim arhivima sudionika.
Ključno je za lajtmotiv ili ritual da bude emotivan. Odnosno, ono što nudimo mora potaknuti emocije nazočnih. Pod tim se podrazumijeva sljedeće:
- poznavanje senzibiliteta sudionika (zato da bi se izbjegle teme koje mogu nekoga uvrijediti)
- traženje nekog zajedničkog i ugodnog mjesta na kojemu će se svi osjećati uključenima. Za to je dovoljno zapitati se: što nas sve povezuje?
DIVLJE PROROČIŠTE
Nadrealisti, kao što je André Breton i njegovi prijatelji koji su se okušali u umjetničkoj avangardi, običavali su se koristiti kockom za kreiranje novih i poticajnih značenja svojih sastanaka, što u sebi sadržava mnogo ichigo-ichieja, a da oni to nisu ni znali. Jedna vrlo prikladna igra za probijanje leda na nekom pretjerano formalnom sastanku igra je koju smo nazvali „divlje proročište“, a pravila su vrlo jednostavna:
- Svakom sudioniku, koji mora imati nešto čime će pisati, dadne se polovica praznog papira ili list papira savinut na dva dijela.
- Zatim zamolimo sudionike da na jednu stranu papira napišu neko pitanje o nečemu što bi voljeli znati o sebi samima. Pitanje mora započeti sa Zašto…? i mora biti u prvom licu jednine. (Primjer: Zašto sam uvijek loše volje kad se probudim?)
- Zatim se sudionike zamoli da okrenu list i da, prazne glave, napišu bilo kakav odgovor, prvo što im padne na pamet, ali da nema veze s pitanjem koje su prethodno postavili. Odgovor mora početi s jer i mora biti u drugom licu jednine. (Primjer: Jer si rođen prekasno).
- Sad se sudionike podijeli u dvije grupe i prva grupa postavlja pitanja o sebi samima, a druga će im na njih odgovarati, nasumično napisanim odgovorima. (Primjer: Zašto sam uvijek loše volje kad se probudim? Odgovor: Jer si se prekasno rodio.).
- Kasnije se zamijene uloge kako bi oni koji su odgovorili mogli postaviti svoja pitanja i dobiti na njih odgovore.
Svrha ove igre, koja je puno zabavnija i otkriva puno više nego što izgleda, jest provjeriti kako nam sudbina nudi poveznice koje imaju smisla, dajući nam rješenja do kojih nikada ne bismo došli logičkim razmišljanjem. Stoga ona predstavlja trening za takozvano lateralno razmišljanje. Osim toga, s obzirom na osobno obilježje pitanja, bit će to početak zanimljivih razgovora među sudionicima, koji neće zaboraviti ovu zanimljivu vježbu.