Zašto su Zabranjene ljubavi tako neodoljive?
Naši čitatelji očarani su Zabranjenim ljubavima, klasikom suvremene turske književnosti prema kojem je snimljena popularna dramska serija Strasti orijenta. Tko je zapravo bio autor Halid Ziya Uşaklıgil, kakvo je bilo tursko društvo kada je roman objavljen te koje sve teme Zabranjene ljubavi otvaraju možete saznati u pogovoru knjizi kojega donosimo u nastavku.
Na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, u doba političke represije za mračne vladavine sultana Abdülhamida II. (1876.–1909.), kad su se turski spisatelji morali podvrgnuti strogoj samocenzuri pri iznošenju političkih i socijalnih pitanja, autor Halid Ziya Uşaklıgil (1865.–1945.), koji je bio član skupine književnika Edebiyat-ı Cedide (Nova književnost), zauzimao je istaknuto mjesto u turskom književnom životu. U društvu svojeg vremena Halid Ziya Uşaklıgil bio je priznat autor u umjetnosti i književnosti, spisatelj koji je utirao nove putove.
Na vrhuncu njegove umjetničke zrelosti i njegova najplodnijeg stvaralačkog razdoblja nastala su dva romana, Mai ve Siyah (Plavo i crno, 1896.–1897.) i Aşk-ı Memnu (Zabranjene ljubavi, 1898.–1900.). Oba ova djela predstavljaju vrhunce prve faze turske književnosti i mogu se nazvati prvim turskim romanima, doduše, ne kronološki, nego po literarnoj vrijednosti.
Dok je radnja romana Plavo i crno prikazana iz perspektive glavnog lika Ahmeta Cemila, u Zabranjenim ljubavima autor razvija uravnoteženu konstelaciju u kojoj se životni putovi svih likova isprepliću sudbinski, tragično. Svaki lik za sebe jednako je značajan kao središnji lik Ahmet Cemil u prvom djelu.
U romanu Zabranjene ljubavi autor se usredotočuje na unutarnji svijet svojih likova i oblikuje ih uzimajući u obzir njihove psihološke osobine. Opširan opis emocionalnog stanja likova, njihovo svrstavanje iza determinističkih predznaka, psihološki spretno pomicanje likova kao na šahovskoj ploči, prikaz odnosa i njihova dramatična umreženost – sve to čini roman vrhunskim majstorskim djelom.
Godine 1898. roman je pronašao svoju prvu publiku, zainteresirane čitatelje književnog časopisa Servet-i Fünun (Blago znanosti), koji je Zabranjene ljubavi objavljivao u nastavcima. Već nakon dvije godine djelo se pojavilo u obliku knjige. Od toga vremena njegovi čitatelji, ali i povjesničari književnosti i kritičari, pokušavaju ući u trag pitanjima koja su u romanu ostala otvorena: Koje su to središnje teme s kojima se Halid Ziya Uşaklıgil razračunava? Je li to u prvom redu tragična Bihterina sudbina ili pak Nihalina osobna sreća? I kako se te dvije radnje mogu povezati? Kako ocijeniti ambicije gospođe Firdevs, koja uživa u lagodnu životu i opsjednuta je mladošću, i što reći o željama gospodina Adnana koji nakon mnogo godina udovištva traži novu ženu? Kako danas objasniti činjenicu da se roman ne osvrće ni na kakve socijalne i političke odnose? Halid Ziya s jedne strane povodi se za uzorima koje mu nudi europska književnost, a s druge strane, kao spisatelj u Osmanskom Carstvu, mora činiti sadržajne i formalne kompromise i prihvaćati određena ograničenja. Stoga se isplati pratiti autorovu životnu priču i pokušati naći odgovore na ta pitanja. Do ostalih zaključaka može se doći proučavanjem povijesnih i društvenih događaja iz vremena u kojem je to djelo nastalo.
Halid Ziya Uşaklıgil rodio se 1865. godine u Istanbulu. Autorova obitelj podrijetlom je iz zapadnoanadolijskoga grada Uşaka, po kojem je 1934. godine i dobila prezime Uşaklıgil (što otprilike znači „ljudi iz Uşaka“). Obitelj je poslije preselila u Izmir i na kraju u Istanbul. Otac Halida Ziye bio je dobrostojeći trgovac tepisima Hacı Halil efendija, koji se bavio klasičnom i mističnom istočnjačkom književnošću, živio europskim stilom života i bio potpuno otvoren zapadnjačkom načinu razmišljanja. Obitelj je njegovala francuski stil života, održavala veliko kućanstvo u kojem je bilo mjesta i za odgojitelja kao i za guvernantu. Otac je već zarana s Halidom Ziyom i njegovim starijim bratom Ethemom posjećivao kazalište Armenca Güllü Agopa (1840.–1902.), smješteno u istanbulskoj gradskoj četvrti Gedikpaşa, kojemu je sultan 1870. godine dao desetogodišnji monopol za izvedbe na turskom jeziku. Hacı Halil paša budio je i podupirao zanimanje svojih sinova za književnost. Tako je Halid Ziya već kao dijete bio upoznat s turskim narodnim pričama i bajkama iz Tisuću i jedne noći. Posjeti kazalištu poticali su njegovu maštu tako da je s velikim oduševljenjem čitao dramska djela. Među njima su bili i komadi Namıka Kemala (1840.–1888.), koji su budili društveno-političku svijest i govorili o slobodi i o domovini, te djela književnika Recaizade Mahmuta Ekrema (1847.–1917.), koji se rugao nepromišljenom oponašanju zapadnjačkog načina života. Njegov lik Behruza iz romana Araba Sevdası (Strast prema kočijama, 1896.) ponovno susrećemo u liku dandyja Behlüla iz Zabranjenih ljubavi, koji jednako kao i Ekremov lik prihvaća životnu filozofiju temeljenu na europskom načinu života.
Zbog gospodarskog pada nakon Rusko-turskog rata (1876.–1878.) trinaestogodišnji Halid Ziya vratio se s obitelji u Izmir – djedu Hacı Ali efendiji, koji je ciljano poticao unukovu ljubav prema književnosti. „Papiga Halid“ – tako ga je djed zvao s ljubavlju, zbog njegove rječitosti. Djed mu je iz Istanbula nabavio romane Ahmeta Mithata (1844.–1912.) te djela europske književnosti prevedena na turski jezik i zaposlio je privatnog učitelja francuskog jezika. Poslije je unuka dao u školu katoličko-armenskog reda Mehitarista, gdje je usavršavao francuski jezik, dodatno učio talijanski i upoznavao mentalitet učenika kršćanske vjere.
Još za svojega školovanja Halid Ziya čitao je francuska djela u izvornom obliku: romane i drame Victora Hugoa (1802.–1885.) složenih zapleta, romane Eugènea Suea (1804.–1857.), jednog od prvih autora romana u nastavcima u feljtonima francuskih dnevnih novina, te pustolovne priče i krimiće Paula Févala (1816.–1887.). Halid Ziya bio je strastveni čitatelj romana Frédérica Souliea (1800.–1847.) i oduševljavao se povijesnim, romantičnim romanima Alexandrea Dumasa (otac, 1802.–1870.). I djela Julesa Vernea (1828.–1905.) čitao je sa zadovoljstvom, a klasičari Honoré de Balzac (1799.–1850.) i Gustave Flaubert (1821.–1880.) izvršili su na njega velik utjecaj. Halid Ziya je već kao učenik počeo prevoditi francusku književnost na turski jezik.
Po završetku školovanja, godine 1883., Halid Ziya radio je prvo u očevoj tvrtki, poslije je bio učitelj francuskog jezika i na kraju prevoditelj u jednoj banci u Izmiru. Kao petnaestogodišnjak počeo je i sam pisati, a njegovi su radovi počeli izlaziti u istanbulskim časopisima već 1883. godine. U časopisu Hizmet, koji je Halid Ziya izdavao u Izmiru s jednim prijateljem od 1886. godine, objavljivao je između 1886. i 1894. godine svoje prve romane u nastavcima. Pisao je novinske članke u kojima se uključio u rasprave između tradicionalista i pobornika novih trendova u književnosti, koje su se tada vodile na književnoj sceni. U polemičkim prilozima o turskom romanu stavljao je realizam iznad romantike i kritizirao poznate književnike poput romansijera Ahmeta Mithata i liričara i novinara Muallima Nacija (1850.–1893.), koji su branili tradicionalne forme i sadržaje i izlazili u javnost sa spornim člancima.
Godine 1889. Halid Ziya oženio se gospođom Memnune, kćeri načelnika pokrajinske porezne uprave. Godine 1902. i 1904. rodili su se njihovi sinovi Halil Vedat i Bülent. Halid Ziya postao je u Izmiru poznat književnik. Glas o njemu u međuvremenu proširio se i po Istanbulu, kulturnom središtu Osmanskog Carstva. Kad su mu kao dvadesetosmogodišnjaku ponudili mjesto glavnog tajnika u upravi monopola u Istanbulu, on je to prihvatio te se 1893. godine preselio u glavni grad. Ondje se brzo uključio u vodeće književne krugove i počeo objavljivati – pretežno u časopisu Servet-i Fünun – brojne vlastite pripovijetke kao i one koje je preveo iz francuskog jezika. Nakon što je 1896. godine pjesnik Tevfik Fikret (1867.–1915.) preuzeo vođenje uredništva i postavio naglasak na književnost, Halid Ziya bio je u tom časopisu zastupljen brojnim člancima, pripovijetkama i romanima. Servet-i Fünun, časopis koji je 1891. godine osnovao Ahmet Ihsan Tokgöz (1868.–1947.), postao je glasnogovornik pokreta Edebiyat-ı Cedide (Nova književnost), a Halid Ziya bio je jedan od njegovih najistaknutijih predstavnika. U tom časopisu objavljivao je u nastavcima svoje najvažnije romane: Plavo i crno (1896.–1897.), Zabranjene ljubavi (1898.–1900.) i Uništeni život (1901.–1902.) za koje je dobio veliko priznanje. Pjesnici pokreta Edebiyat-ı Cedide slijedili su maksimu „L’art pour l’art“ i nisu vodili brigu o društvenim prilikama toga vremena. Što se tiče pjesništva, povodili su se za francuskim simbolistima, za sadržajima i formama francuske poezije. U proznim djelima razvili su nove tehnike za usmjeravanje razvoja turskog romana. Pri tom su, međutim, bili i pod utjecajem francuskih realista i koristili su umjetni jezik, prožet brojnim arapskim i perzijskim posuđenicama. To se odnosi i na jezik romana Zabranjene ljubavi: dugački rečenični sklopovi puni ukrasa, brojni uzastopni genitivi, koji su brižljivo izabranim pridjevima sklapani u raskošne jezične tvorevine, karakteristični su za način izražavanja koji se izdiže iznad svakidašnjega govora. Autor sipa iz roga obilja svojeg prebogatog rječnika i poziva čitatelja da uživa u milozvučju jezičnog umjetničkog djela. Simbolizmom nadahnut poetski izraz i jezična izvornost kod Halida Ziye na određeni se način kose s vrlo detaljnim načinom pripovijedanja koje se pripisuje realizmu: Ništa se ne događa prije nego što se čitatelj opširno ne upozna sa svim pojedinostima vremenskih prilika, odjećom, mirisima i glazbom i stvarnom pripovjednom situacijom.
Nada turskih intelektualaca da će nakon uvođenja ustava (1876.) i parlamenta (1887.) moći ubrzo objavljivati u slobodnijim okvirima, ugašena je već 1878. godine. Nakon poraza u Rusko-turskom ratu sultan je trajno ukinuo parlament, a pokušaj svrgavanja vladara u svibnju 1878. godine rezultirao je pojačanom represijom. Pod diktatorskom vlašću sultana Abdülhamida II. autori nisu mogli u svojim djelima iznositi ni najblažu kritiku postojećih odnosa. I Halid Ziya Uşaklıgil više puta je trpio zbog cenzure. Tako je morao prekinuti objavljivanje svojeg romana Uništeni životi, koji je izlazio u časopisu Servet-i Fünun. Cenzura mu nije dopustila da objavi roman Sefile u obliku knjige. Zbog članka o indijskoj književnosti (1894.) bio je čak pozvan na razgovor u službu državne sigurnosti. A poslije 1899. godine neki su kolege Halida Ziye iz kruga oko časopisa Servet-i Fünun bili protjerani iz Istanbula zbog izražavanja svojih političkih stavova. Te okolnosti imale su za posljedicu razdoblja u kojima je Halid Ziya objavljivao vrlo malo ili nije uopće objavljivao. Osim političkih okolnosti i smrtni su slučajevi, te službenički posao bili uzrokom njegova odustajanja od pisanja i objavljivanja.
Godine 1908. ponovno je uveden ustav i ukinuta je novinska cenzura. To je odmah prihvaćeno kao izazov da se nakon višegodišnje šutnje daju nova krila duhovnom i književnom životu. Gotovo svakodnevno osnivala su se nova nakladništva i novine. I Halida Ziyu povukla je struja tog razvoja jer odjednom su svi tražili njegove članke i pripovijetke.
Nakon svrgavanja sultana Abdülhamida II. u travnju 1909. godine, poslije njegove tridesetogodišnje vladavine, na vlast je došao Mehmet V. Reşat (1909.–1918.). Novi sultan ponudio je Halidu Ziyi mjesto prvog tajnika na dvoru, na kojem je ovaj ostao tri i pol godine. Njegova nova služba, koja je podrazumijevala i česta službena putovanja, nije mu ostavljala mnogo vremena za pisanje. Godine 1915., dakle, usred Prvog svjetskog rata – Osmansko Carstvo ušlo je u rat u srpnju 1914. godine kao saveznik Njemačkog Carstva – vlada je poslala Halida Ziyu na osmomjesečno putovanje u Njemačku, kako bi izvještavao o tehničkom i kulturnom napretku Njemačkog Carstva. Posjećivao je razne javne i privatne ustanove u pedeset i pet njemačkih gradova i u godinama 1915. i 1916. napisao seriju članaka o dojmovima sa svojih putovanja, koji su izlazili u novinama Tanin. Već 1918. otputovao je ponovno u Njemačku, ovaj put s obitelji. Četrnaest mjeseci putovali su po Europi.
Halid Ziya povukao se 1937. godine u svoju kuću u istanbulskom predgrađu Yeşilköy i bavio se izdavanjem svojih djela koja se do tada još nisu pojavila u obliku knjiga. Neke svoje romane sam je modernizirao u jezičnom smislu. Autor je tako 1939. godine objavio roman Zabranjene ljubavi na suvremenom turskom jeziku. Halid Ziya Uşaklıgil umro je 27. ožujka 1945. godine u Istanbulu.
Autor je stvorio složeno, bogato djelo. Ono se sastoji od više od dvadeset svezaka pripovjedaka, opširnog prikaza svojih uspomena Četrdeset godina u pet svezaka i U palači i izvan nje u tri sveska. U autobiografskom djelu Gorka priča (1942.) piše o gubitku sina Vedata koji je 1937. godine počinio samoubojstvo. Djelo Halida Ziye obuhvaća i stručne knjige o književnosti, likovnoj umjetnosti i kazalištu te šest monografija iz povijesti književnosti – među kojima se nalazi jedna o njemačkoj književnosti.
Četiri njegova ranija romana, nastala u Izmiru, bila su još pod utjecajem francuske romantike. Halid Ziya opisivao je osjećaje svojih junaka s motrišta pripovjedača i vrednovao je njihovo ponašanje, premda prilično suzdržano. Četvrti od tih romana, Ferdi i njegovi prijatelji (1894.) već sadrži elemente francuskog realizma. Njegovo približavanje realizmu nastavilo se romanom Plavo i crno, objavljenom u Istanbulu, a osobito romanom Zabranjene ljubavi. To se očituje u realističkoj strukturi priče i u odustajanju autora od donošenja suda o ponašanju likova, što je karakteristično za „moderni roman“. Umjesto do tada uobičajene linearne priče, sada način pripovijedanja ima dvije razine: isprepletenost odnosa i sukoba te njihova unutarnja obrada kroz pojedinačne likove. Tako Bihter – koja se gleda naga u zrcalu – odražava neispunjenu želju za seksualnim zadovoljenjem. Slično se i gospodin Adnan postavlja prema grižnji savjesti zbog toga što je sebično sklopio brak s Bihter i zanemario potrebe svoje kćeri. U tom smislu Uşaklıgil je Zabranjenim ljubavima utemeljio moderan, realističan roman. Roman pritom i dalje zadržava mnoge elemente romantičnog pripovijedanja. U romanu Zabranjene ljubavi Halid Ziya povezuje romantičan način pripovijedanja, koji se očituje u opisivanju ljubavi i osjećaja, s oštrim promatranjem fino razrađenih likova, izučenim na realizmu. I velika diferencijacija u opisivanju miljea te detaljno bavljenje izvanjskim svjedoče o snažnom utjecaju književnog realizma na taj roman. Primjeri za ovo su, na primjer, opisi vjenčanja i točni, podrobni prikazi unutrašnjosti vile gospodina Adnana ili sobe koju je teta na otoku uredila za Nihal. Neobična novina za osmansku književnost bili su opisi vremenskih prilika i glazbenih komada koji su se upravo izvodili, kao i njihov izravan utjecaj na raspoloženje likova.
Ako se ljudi u europskom realističnom romanu definiraju njihovim socijalnim statusom, što se odnosi i na sporedne likove, onda u Zabranjenim ljubavima nema te crte karakteristične za europski realizam, budući da Halid Ziya izbjegava sve prikaze koji bi se mogli protumačiti kao kritika društvenih odnosa. Njegova suzdržanost ide tako daleko da čak ne doznajemo ni kako likovi romana zarađuju za život. On samo spominje kako dame gospodina Meliha moraju biti štedljive te da ni dandy Behlül nije lišen financijskih problema. Taj fenomen prisutan je i u drugim romanima i pričama objavljenim u časopisu Servet-i Fünun. Autori skupine Edebiyat-ı Cedide doista su imali na umu salonsku književnost za više krugove i stoga ih nije zanimala ta tematika.
Bihterinu zabranjenu ljubav i njezine tragične posljedice neki drže središnjom temom romana. Bihter, doduše, pokušava voditi častan život, ali je nemoćna pred svojom naslijeđenom prirodom. Turski kritičari prepoznaju u ovome utjecaj europskog naturalizma kojem nije strana pomisao o predodređenosti. Do zabranjenog odnosa s Behlülom došlo je zbog toga što se Bihter udala za gospodina Adnana samo iz materijalnih interesa, ne računajući na to da će žudjeti za suprugom s kojim može imati ispunjen seksualan život.
Drugi pak u prvi plan stavljaju Nihalinu priču i njezin pokušaj da pobjegne od samoće, pa se djelo može svrstati i među odgojne i razvojne romane. Protiv ovog tumačenja govori činjenica da se Nihal tijekom radnje zapravo ne razvija – na kraju romana nalazi se u istoj situaciji kao i na početku i sretna je što može kao i prije biti s ocem. Ovdje bi se mogao naslutiti incestuozan odnos između oca i kćeri. Naslov se romana prema tome ne bi odnosio samo na zabranjenu ljubav Bihter i Behlüla nego i na simbiotsku, neprirodnu povezanost gospodina Adnana i Nihal. U prilog tome govori i prizor na kraju knjige: Nihal vodi oca u borovu šumicu u kojoj je netom prije u dirljivom ljubavnom prizoru pristala na Behlülovu bračnu ponudu. No čini se da ih je neka nevidljiva ruka zaustavila na ulazu u šumicu, jer je ta ljubav između oca i kćeri – Nihal zauzima mjesto pokojne supruge gospodina Adnana, gospodin Adnan zamjenjuje zaručnika – također zabranjena.
Beşirova prevelika odanost Nihal također se može smatrati zabranjenom ljubavi. Ljubav roba i eunuha Beşira također mora ostati neostvarena. On ju može spriječiti da se uda za Behlüla tako što će otkriti gospodaru kuće Bihterinu vezu s Behlülom.
Kao što znamo od drugih autora, koji su u to vrijeme u turskim časopisima objavljivali romane u nastavcima, radnja se često razvijala tek pri pisanju sljedećeg nastavka. I gospodarski interesi mogli su biti razlogom nastanka takvog oblika romana: ako su nastavci bili dobro primljeni, radnja se razvlačila tako da bude što više nastavaka – ili ako se romani nisu svidjeli čitateljima, brzo bi završavali. Kao primjer može poslužiti opširan, za osmansku književnost toga doba čak revolucionaran opis puberteta mlade djevojke, premda nam se opis Nihalina psihičkog stanja može činiti sasvim primjerenim. Stoga je teško prigovoriti autoru da se prilagodio dnevnim potrebama novinskoga posla jer je roman, unatoč tome što je objavljivan u nastavcima, izvrsno komponiran i strukturiran.
Pitanje o središnjoj temi romana vodi na kraju do zaključka da kod svih likova postoji nada u sretan život. No sreća se u svim slučajevima pokazala kao čista iluzija.
Neslaganje kritičara pri ocjeni ovako važnog klasika, kakav je roman Zabranjene ljubavi, izaziva čuđenje. Djelo bi se zapravo trebalo detaljno analizirati. Čitatelju to ne bi trebalo smetati, jer je roman otvoren za sve načine čitanja. Obožavatelji Uşaklıglija i danas kao i prije stotinu godina rado čitaju ovo zanimljivo i dojmljivo klasično djelo. Nisu li upravo višeslojnost i tajanstvenost ono što čini draž ovog majstorskog književnog djela?