Zašto su danas knjige ljepše nego prije?
Dizajn naslovnice postao je izuzetno važan, ali zašto su neke korice postale legende?
Par očiju i crvene usne koje lebde iznad New Yorka na koricama knjige „Great Gatsby“. Pola čovjek, pola vrag na romanu „American Psycho“ Breta Eastona Ellisa. Zupčanik umjesto oka na „Clockwork Orange“ autora Anthonyja Burgessa. Originalne ilustracije Harryja Pottera.
Sjajna knjiga dugo ostaje u našim mislima, ali često je to slučaj i s njezinom naslovnicom. Čuvena je izreka da se knjizi ne sudi po koricama, ali većina čitatelja zna da to ipak ponekad radimo. Sve što vidimo na naslovnici knjige – font, slika, boje – govori nam o tome što možemo očekivati unutar knjige. Čitatelj koji je u potrazi za distopijskim romanom vrlo vjerojatno neće se okrenuti za koricom pastelne boje sa stiliziranim fontom.
Naslovnice mogu biti pokazatelji žanra, ali su one dobre daleko više od toga. One daju lice onom što knjiga zaista je. Pojava elektroničkih knjiga prije više od deset godina predstavljala je ozbiljnu prijetnju tiskanim izdanjima. Ali izdavači su se borili, pa su knjige postale ljepše nego prije. Fontovi su postali veći, boje svjetlije, papir reljefniji. Knjižare su postale mjesta u kojima se provodi vrijeme, a ne samo trgovine s knjigama izloženim na kreativniji način.
Uz sve ovo, ljudi su sve češće počeli objavljivati fotografije knjiga na društvene mreže. Ako na Instagramu tražite pojam #bookstagram, pronaći ćete više od 53 milijuna fotografija knjiga – pokraj šalice kave, na prekrivačima, na plaži i sličnim lokacijama. Kao odgovor na pandemiju i sva zatvaranja, gradska knjižnica u New Yorku pozvala je čitatelje da sami naprave svoje omiljene korice knjiga.
Sve nam ovo govori da je dizajn naslovnice danas važniji nego prije. Kreativna direktorica Fabera & Fabera, Donna Payne, kaže: „Mislim da ljudi zaista primjećuju i cijene uložen trud, a dizajneri su se usavršili. Za nas je dobra naslovnica ona koja izaziva neku vrstu reakcije. Uvijek se može dogoditi da se ne svidi svima ili da ljudi o njoj pričaju, ali sigurni smo da ne želimo neprimjetne korice.“
Payne smatra da je stvaranje naslovnice koja će na pravi način oslikavati knjigu veoma važan proces: „Možete stvoriti prelijepu naslovnicu koja će čitatelje navesti da pomisle da je riječ o određenoj tematici, ali će onda tijekom čitanja shvatiti da nije tako, zbog čega mogu biti razočarani. Time ste pogriješili u potrazi za pravim čitateljima te knjige.“
John Gray dizajnira korice više od 20 godina, a radio je s autorima poput Zadie Smith, Sally Rooney, Salman Rushdie i David Foster Wallace. Rekao nam je da u poslu vlada veliki pritisak kada je u pitanju umjetnička direkcija. „Knjižare su pretrpane, mnogo je upadljivih naslovnica i u tom moru vaša se mora istaknuti. Sve je teže natjerati prosječnog kupca da primijeti vašu knjigu.“ Knjiga se ne mora istaknuti samo u knjižari – isti je slučaj i s prodajom na internetu.
Gray kaže da rukopise čita prije nego li ponudi ideju za korice knjiga. Pisci često i sami imaju ideju što žele na naslovnici pa mu daju osnovne smjernice, ali i slobodu da stvori nešto jedinstveno. Trudi se ne ponavljati i biti originalan, ali kaže da nikada ne bi volio kada bi ljudi prepoznali koje je naslovnice on radio, niti da se nešto definira kao njegov stil.
Korica knjige nije važna samo kod novih izdanja. Sve češće izdavači objavljuju klasike s redizajniranim ili specijalnim koricama. Penguin Classics objavio je serijal znanstvenofantastičnih romana čije naslovnice krase crteži umjetnika i dizajnera poput Picassa, Le Corbusiera i Herberta Bayera, a izabrali su umjetnike koji su, poput autora romana, „razvili alternativni i često vizionarski način prikazivanja stvarnosti“.
Payne tvrdi da je dizajniranje nove naslovnice za klasične roman ujedno prilika da se istakne aspekt knjige koji do sada nije istražen. Tijekom prošle godine radio je na dizajnu novog izdanja djela Jeromea Davida Salingera i za novo izdanje „The Bell Jar“ Sylvije Plath koje je inspirirano originalnim koncentričnim krugovima koje je Shirley Tucker stvorila za prvo izdanje. Rad na poznatim knjigama donosi niz izazova, a ne samo pronalaziti novi pristup nečemu što je mnogo ljudi prije vas radilo. Također, postoji mnoštvo pravila kojih se treba pridržavati. Salinger je, na primjer, u svom ugovoru imao klauzulu da se na koricama njegovih knjiga mogu naći samo njegovo ime i naslov djela – bez slika, bez citata, bez opisa.
Nisu uvijek sva nova rješenja dobra i često nailaze na kritiku. Kada je 2013. godine Faber objavio „The Bell Jar“ povodom 50 godina od objavljivanja, na naslovnici se našla ilustracija žene koja popravlja šminku. Reakcije su bile različite i mnogi su ih optužili da pokušavaju „prepakirati“ knjigu u „chick lit“, pa je u službenom pismu izdavača stajalo jasno objašnjenje: „Nama se svidjela, a prodaja dokazuje da je knjiga došla do novih čitatelja, što nam je bio cilj.“
Neke knjige uspijevaju postati poznatijih od svojih nezanimljivih korica. Mnogi smatraju da Napuljska tetralogija Elene Ferrante ima naslovnice koje podsjećaju na slike s Holmmarka, ali je uspjeh ovih romana stavio koricu knjige u potpuno drugi plan. Često se događalo da pisci na kraju nisu zadovoljni koricama svojih romana. U nedavno objavljenom pismu Agathe Christie pročitali smo da joj se naslovnica romana „Sad Cypress“ uopće nije svidjela i opisala ju je kao „običnu“ i „užasnu“, čak je tražila da je povuku iz prodaje i ponovo naprave.
Sve nam ovo govori koliko su naslovnice knjiga važne. Payne dodaje: „Uvijek je dobro dobiti povratnu informaciju, čak i kada nije pozitivna. Ako je svaka korica koju ste napravili bila uspješna, to znači da niste nikada riskirali.“ Grayu je ostalo još nekoliko pisaca s kojima bi želio surađivati, a za kraj nam je rekao da nije previše osjetljiv kada mu neko odbije dizajn. Ipak priznaje da je sjajan osjećaj kada na društvenim mrežama vidi fotografiju svoje korice i: „Još uvijek se oduševim kada vidim da ljudi čitaju knjige čije sam korice ja dizajnirao ili kada neku od njih vidim u izlogu knjižare.“
Autor: Clare Thorp
Izvor: bbc.com
Photo: Shutterstock