Tramvaj u Dubrovniku – nisu konji za gospodu
Za razliku od vratolomno brze podzemne željeznice, bučnih autobusa i tijesnih taksija, tramvaj je uvijek djelovao pomalo „gospodski“, sa svojim polaganim ritmom i elaboriranim propisima ponašanja. Zbog toga je i bio prikladan način prijevoza za dubrovačke gospare, čiji je grad više od pola stoljeća bio povezan električnim tramvajem.
Možda iznenađuje što je Dubrovnik na početku 20. stoljeća bio prometno dostupniji nego na njegovu kraju. Još je u vrijeme Austro-Ugarske bio željeznicom povezan sa Sarajevom i Slavonskim Brodom, a parobrodima sa svim većim dalmatinskim i drugim lukama, sve do Trsta. Budući da su turisti već tada u velikom broju dolazili u grad, u početku su javni prijevoz putnika činile kočije, no već u prvom desetljeću 20. stoljeća uvedena su i motorna kola. Međutim, pravu revoluciju uveo je tramvaj.
Već je 1901. u Dubrovnik uvedena električna struja (čak šest godina prije nego u Zagrebu!), pa su se počele javljati zamisli o uvođenju elektrificiranoga javnog prijevoza. Za razliku od drugih gradova, poput Zagreba i Osijeka, Dubrovnik nikada nije imao konjski tramvaj, nego se s izgradnjom tramvajske mreže odmah planirao električni pogon. Gradske su vlasti odbor za izgradnju osnovale 1905. godine, a tri godine kasnije i dioničko društvo koje je prodajom dionica imalo financirati projekt. Mnogi su istaknuti Dubrovčani uložili sredstva, a i gradska općina obilno je sudjelovala. Električni strojevi naručeni su iz Praga, a odande su dovedeni i prvi vozači. To je izazvalo oduševljenje u češkoj javnosti, pa su tamošnje novine poticale Čehe da počnu odlaziti u Dubrovnik na ljetovanje. Prva su pak kola izrađena u Grazu.
Prva je pruga položena iznenađujuće brzo, u svega mjesec i pol, na liniji od Gruža – u kojem su bili željeznički terminal i parobrodska luka − do ulaza u stari grad na Pilama. Ta je linija puštena u promet 22. prosinca 1910. godine, praćena velikom svečanošću, biskupovim blagoslovom i intoniranjem „Lijepe naše“. Tako je Dubrovnik dobio električni tramvaj tek nekoliko mjeseci nakon Zagreba. Prometom je upravljala tvrtka Dubrovačka električna željeznica, čiji je prvi upravitelj bio Luko Bunić (1863. – 1940.), koji je i sam uložio mnogo novca u osnutak mreže. Pruga je bila jednotračna, s okretištima i zaobilazilištima za kola, a sagrađena je i remiza u Gružu, u kojem je i ostala sve do konačnog ukidanja tramvaja. Kola su u početku bila zelena, a kasnije žuta. Na njima se do 1945. nalazio lik svetog Vlaha, a kasnije dubrovački grb.
U početku je tramvaj s terminala polazio svakih dvadeset minuta. Svrha te linije od njezina je osnutka bilo olakšavanje putnicima, pogotovo turistima, prelazak preko velike uzbrdice do središta grada. Kako bi se izbjegle nesreće, stanovnici su posebno upozoreni da mazge, goveda i druge životinje moraju voditi na uzici, a ne slobodno tjerati. Kako i priliči, odmah su uvedeni i mjesečni pokazi, s privilegiranom cijenom za djecu i učenike. Naravno, vrlo su brzo zabilježeni i slučajevi „švercanja“, odnosno „pasiranja“. Već je prvog tjedna rada prevezeno gotovo dvadeset tisuća putnika, što je mnogo više nego što je Dubrovnik tada imao stanovnika.
Nakon Prvoga svjetskog rata, svjetska gospodarska kriza uzrokovala je smanjenje broja turista, pa je i dubrovačkom tramvaju pao promet. Gradom su počeli prometovati prvi autobusi, što mu je dodatno oduzelo putnike. Bilo je i problema s opskrbom strujom jer mala dubrovačka elektrana nije mogla podnijeti toliki teret. Unatoč tomu, 1928. otvorena je druga linija, od Gruža do Sumratina na Lapadu, a nabavljena su i dodatna kola, ovoga puta iz Zagreba i Slavonskog Broda. Promet je nekoliko puta obustavljan na duže vrijeme – prilikom stečaja tvrtke 1932. – 1933. godine i uslijed savezničkog bombardiranja tijekom Drugoga svjetskog rata. Međutim, jugoslavenske su vlasti pustile mrežu u pogon već krajem 1944. godine, kada partizanske jedinice osvajaju Dubrovnik.
Nakon rata, dubrovački je tramvaj radio punom parom. Nabavljala su se nova kola, a tvrtka je imala i vlastitu radionicu koja je održavala, popravljala i pregrađivala tramvaje. Promet unutar grada postajao je pak sve gušćim, a već se 1960-ih predlagalo da se kamionima, pa i automobilima, zabrani ulaz u gradsku jezgru. S obzirom na takvo stanje, odlučeno je da je tramvaj postao višak, da je prespor i da samo otežava gužve u gradu. Dubrovčani to nisu dobro primili jer je tramvaj već postao dijelom gradske tradicije. Teška nesreća na Pilama 1970. godine, kada su tramvajska kola iskočila iz tračnica i survala se preko litice u jarak ispred vrata starog grada, bila je posljednji čavao u lijesu dubrovačkog tramvaja. Konačno je ukinut 20. ožujka 1970. godine, na veliku žalost stanovnika. Posljednje ostatke tramvajske pruge moglo se vidjeti još početkom 21. stoljeća, kada su uklonjeni zadnji tragovi okretišta na Lapadu.
Knjigu potražite u našem webshopu: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/iscezla-hrvatska/