Školski predmet „Domaćinstvo“ – mijesim mlijeko, iskuhavam kruh… Bit će za dvojku.
Moderni je svijet mnoge silno iznenadio. Seljačke zajednice koje su stoljećima i tisućljećima živjele na isti način, u kolibama od blata i šiblja, jedući iz iste zdjele i pijući iz iste čaše, odjednom su se našle u svijetu u kojem se posjedovalo više od jednog odijela, hranu kupovalo u trgovinama, a ruke valjalo prati. Mnogi se u tome nisu baš najbolje snašli. Da bi im se pomoglo, osmišljen je osnovnoškolski predmet „Domaćinstvo“.
Prije kraja Drugoga svjetskog rata obvezno je školovanje na hrvatskom prostoru trajalo četiri godine. Tek ga je socijalistička Jugoslavija 1946. produžila na sedam godina. Plan je bio da se čovjeka u što većoj mjeri osposobi da živi kao pojedinac, a ne kao tek dio šire rodbinske zajednice, te da se svakomu pruže jednake mogućnosti – sa svrhom ukidanja klasnih razlika. Trebalo je dugo da takvo školovanje zaista zaživi, a nakon mnogo eksperimentiranja konačno je 1958. produženo na osam godina. U sklopu te reforme uvedeni su danas svima znani predmeti – „Kemija“, „Biologija“, „Fizika“ i drugi, među njima i „Domaćinstvo“. U početku se predavalo od šestoga do osmog, a kasnije od petoga do sedmog razreda i bilo je podijeljeno na tri cjeline: „Stanovanje“, „Odijevanje“ i „Prehrana“.
U sklopu učenja o stanovanju, čini se da je cilj bio podučiti đake kako odabrati ili sagraditi dobar stan i održavati ga čistim. Time su, već 1960-ih, formirane predodžbe mnogih o tome kako bi stan trebao izgledati – kao obvezne prostorije navedeni su predsoblje (gdje se ostavlja kapute i cipele) i smočnica (za nju je već tada priznato da je u gradskim stanovima često suvišna), a odvojene prostorije za kupaonicu i nužnik navedene su kao svojstvo prostranog stana, dok tek oni mali i nagurani imaju zahodsku školjku u istoj prostoriji s umivaonikom. Čini se da se pranje ruku baš i nije smatralo obveznim – preporučalo se tek da ih se opere prije spavanja.
Udžbenici su sadržavali i brojne praktične savjete, primjerice da se kuhinja i kupaonica smjeste jedna kraj druge da bi se uštedjelo na instalacijama te da se u što većoj mjeri za rasvjetu koristi dnevno svjetlo. Bili su uključeni i savjeti o tome kakve žarulje kupovati, kako prozračivati stan, da se ostaci hrane bacaju u zahodsku školjku ako kućanstvo ne drži stoku koju bi hranila njima (kasnije se preporučalo da se to ne čini). Propisano je i da se stan svakodnevno prozračuje, a jednom u tjednu temeljito počisti. Mnogo je pažnje bilo posvećeno savjetima kakav namještaj treba kupovati i kako ukrasiti stan (istaknuto je da je nedopustiv neukus izlagati umjetno cvijeće). Kasnije, 1980-ih, više se pažnje posvećivalo elektroničkim uređajima – primjerice, televizoru i hladnjaku – i sigurnosti pri rukovanju njima.
U sklopu „Odijevanja“ učenike se podučavalo kako treba izgledati radno odijelo, kada treba odjenuti svečano, a kada se treba odijevati opušteno te kakve tkanine valja birati i kako ih se pere. Zanimljivo je da je već 1960-ih primijećeno da bi ženska odjeća trebala pratiti modu; za mušku je, pak, propisan točan, „ispravan“ izgled. Tada grudnjak nije spadao u žensko donje rublje, ali jesu stvari koje bi se danas moglo naći jedino u određenoj vrsti trgovina: pojasevi za čarape i specifičan komad odjeće nalik spavaćici – kombine. Preporučalo se da se donje rublje presvlači dvaput u tjednu. Osamdesetih se godina 20. stoljeća više nije mnogo pažnje posvećivalo propisivanju načina odijevanja, ali je u prvi plan došlo krojenje i šivanje odjeće – Burda je očito postala sastavnim dijelom kućanstva.
„Prehrana“ je učenike podučavala u kakvoj hrani ima bjelančevina, masti i ugljikohidrata te upozoravala na važnost unosa soli, kalcija i vitamina. Preporučalo se i kakvo posuđe treba upotrijebiti za koju vrstu jela, kako hranu valja pohranjivati i čuvati od kvarenja, kako se u mesu prepoznaju trakavice i slično. Mlijeko je, pak, uvijek prije korištenja trebalo kuhati. Mnogo je pažnje posvećeno konzerviranju hrane u kućnoj radinosti, odnosno izradi zimnice. Bilo je opisano kako se mijesi kruh, a učilo se i recepte za jela od jaja, mesa i mlijeka, poput bečkog odreska ili goveđe juhe. Upozoravalo se da se ne pretjeruje s unosom masti. Pri posluživanju hrane gostima pristojnim se smatralo da prvo domaćini posluže sami sebe. Iz današnje se perspektive ovaj dio „Domaćinstva“ čini najrazumnijim jer je djeci nastojao usaditi uravnotežen način prehrane. Slatkišima, pak, nije bilo posvećeno nimalo pažnje. Čini se da nisu bili takav problem za zdravlje kao što su danas, jer ih vjerojatno i nije bilo toliko. Bila su to jednostavnija vremena.
Općenito gledano, u udžbenicima je očito da se u tridesetak godina postojanja „Domaćinstva“ društvo promijenilo i da mu je potrošačka roba postala mnogo dostupnijom te da se gradski način života uvelike proširio. Predmet je imao smisla dok je Hrvatska od većinski poljoprivredne zemlje postajala industrijskom, a seljačko je stanovništvo u velikim brojevima migriralo u gradove i prvi se put susretalo s čudima poput tekuće vode, biranja odjeće i vješanja zavjesa. Nakon pada socijalizma „Domaćinstvo“ je u Hrvatskoj ukinuto kao obvezan predmet, velikim dijelom zato što su njegove lekcije postale same po sebi razumljivima. Ljude naprosto više nije trebalo učiti da brišu prašinu i povlače vodu nakon korištenja nužnika … Iako bi nekima i danas takve lekcije dobro došle.