Opatijski festival – temelji uspomena
U današnjoj poplavi glazbenih manifestacija, bilo onih mainstream, bilo subverzivnih, teško je zamisliti da ijedan ima toliki utjecaj da oblikuje kulturu i kolektivni mentalitet cijele države. Upravo je takav utjecaj imao Opatijski festival kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je kao prvi jugoslavenski festival zabavne glazbe utisnuo u svijest milijuna ljudi stihove pjesama kojih se i danas gotovo svi sjećaju.
Tijekom druge polovice 1950-ih Jugoslavija se konačno počela izvlačiti iz poslijeratne bijede i nesigurnosti. Prestalo je racioniranje hrane, Staljin je umro i splasnuo je strah od sovjetskog napada, potrošačke robe bilo je više, pa ljudi nisu mislili samo na preživljavanje nego i na zabavu. Dok su u dalekoj Americi mladi već uvelike plesali na rock ‘n’ roll uspješnice, općeprihvaćenom glazbom za „ozbiljne ljude“ smatrao se jazz i šlager. Legende poput Franka Sinatre (1915. – 1998.) kraljevale su svjetskim pozornicama, a u Jugoslaviji je ništa manje neprikosnoveni status imao njegov poznanik Ivo Robić (1923. – 2000.), suvereni vladar opatijskih terasa.
Dotad je već i socijalistička ideologija napustila borbu protiv zabavne glazbe koju je ranije smatrala neprikladnom za socijalističkog čovjeka. Štoviše, pomirila se s time da klasičnu glazbu publika jednostavno ne voli i počela je smatrati da je moguće kontroliranim pristupom proizvesti kvalitetniju formu zabavnog žanra, a kao prvi veliki laboratorij za takav eksperiment osmišljen je Opatijski festival. Kao uzor poslužio je tada planetarno popularni glazbeni festival u Sanremu, pokrenut 1951.
Opatijski festival od početka je imao natjecateljsku komponentu – dva su stručna žirija i publika trebali birati najbolju od izvedenih skladbi. U glasovanju je mogla sudjelovati i publika koja je natjecanje slušala na stanicama Radio Zagreba, Radio Beograda i Radio Ljubljane, kao i ona u dvorani, a svaka je (kao i oba žirija) dodjeljivala vlastitu nagradu. Prvi ravnatelj festivala, skladatelj Josip Stojanović (1909. – 1972.) s Radio Zagreba, isticao je da je takav način biranja dobar da se sazna kakvu glazbu publika najviše voli. Naravno, postojala su određena ograničenja – organizatori su prilikom poziva na prijavu skladbi isticali da bi trebalo izbjegavati „strane utjecaje“ i promovirati originalne jugoslavenske sadržaje, da bi tekstovi i melodije trebali biti jednostavni i lako razumljivi. Naime, festival nije trebao samo kultivirati zabavnu glazbu i promovirati njezin prihvatljiv oblik nego poslužiti i kao sredstvo zbližavanja i integracije naroda Jugoslavije. Zbog toga su se prihvaćale prijave iz svih krajeva države.
Prvi je festival održan 1958. godine u Kristalnoj dvorani hotela „Kvarner“ u Opatiji. Bilo je prijavljeno više od 250 skladbi, a u finalu ih je izvedeno osamnaest. Najviše nagrada dobila je „Mala djevojčica“ u izvedbi Ive Robića i Zdenke Vučković (r. 1942.). Natjecanje su prenosile radiostanice svih jugoslavenskih republika, a Televizija Zagreb osigurala je izravni televizijski prijenos. Bio je to masovni, svenacionalni događaj i jedan od početaka jugoslavenske pop-kulture, jer se od Maribora do Skopja uskoro pjevušilo „Tata, kupi mi auto …“. Vrlo su se brzo javile i kritike zbog „stranih utjecaja“ i tekstova koji nisu prikladni za socijalizam, ali je socijalistički čovjek pokazao da mu se takve skladbe itekako sviđaju.
Već sljedeće godine festivalom je dominirao Vice Vukov (1936. – 2008.), a šezdesetih godina 20. stoljeća nagrade su osvajali Gabi Novak (r. 1936.), Arsen Dedić (1938. – 2015.) i Tereza Kesovija (r. 1938.). Upravo ih je Opatija približila tadašnjoj publici i dala im priliku da pokažu svoj talent, čime je znatno doprinijela njihovim karijerama. Moglo bi se reći da su se upravo tada uspostavljala opća mjesta hrvatske suvremene kulture i zajedničkog sjećanja jer je baš Opatijski festival proširio svima znane melodije, kao što su „Autobus Calypso“ i „Potraži me u predgrađu“. Također, lansirao je jugoslavensku zabavnu glazbu u međunarodne krugove, a Jugoslavija je od 1961. sudjelovala i u izboru za pjesmu Eurovizije. Međutim, već je tada počeo gubiti na popularnosti stekavši auru ozbiljnog, ukočenog događaja na kojem se pjevaju uglavnom staromodne, melankolične skladbe. Mnogo je popularnijim postao splitski festival Melodije Jadrana, pokrenut 1960. godine, na kojem su prevladavale strastvenije pjesme mediteranskog stila.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća festival je redizajniran u nešto suvremenije ruho, što je odražavalo i razvoj na jugoslavenskoj glazbenoj sceni. I dalje je bio relevantan, među ostalim i zato što se ondje od 1973. do 1976. biralo jugoslavenskog natjecatelja za pjesmu Eurovizije te su ondje pobjeđivali Zdravko Čolić (r. 1951.) i grupa „Pepel in kri“. Forme žirija dotad su se mnogo puta izmijenile, a krajem 1970-ih uvedeni su novi glazbeni žanrovi da bi se održavao korak s vremenom; među ostalima, u tom su razdoblju nagrađivani Oliver Dragojević (1947. – 2018.) i Đorđe Balašević (r. 1953.). Unatoč tomu, interes publike sve je više jenjavao, velikim dijelom zato što je broj sličnih manifestacija narastao, a dijelom i zato što se zanimljivija, suvremenija glazba mogla čuti na zapadnjačkim radiostanicama. Izvođači koji su je nastojali imitirati festivalima poput opatijskog nisu mogli ni primirisati jer su njihove skladbe ocjenjivali pogrdnim nazivom „šund“. Naravno, tadašnji šund danas se smatra jednim od vrhunaca povijesti hrvatske glazbe.
Nakon nekoliko godina životarenja, festival je posljednji put održan 1986. godine. Tada je pobijedila Zorica Kondža (r. 1960.), a stihovi pobjedničke pjesme „Bar da znam“ – „Naši tragovi lišćem skriveni / Nestaju zauvijek“ na prikladan su način zaključili tridesetak godina njegova postojanja. U Opatiji su nakon toga povremeno organizirani drugi glazbeni festivali – neko vrijeme ondje se biralo hrvatskog natjecatelja za Euroviziju – ali ni jedan nije imao takav nostalgični prizvuk niti takav utjecaj kao Opatijski festival krajem 1950-ih. Više nema čak ni „Jugovinila“ da proizvede kolica za malu djevojčicu.