Kupalište „Košćina“ na Bačvicama – van iz mora, viđen je muškarac!
Danas je sasvim normalno i očekivano da čovjek jednostavno dođe na plažu, raširi ručnik i okupa se. Krajem 19. stoljeća takva bi čovjeka vjerojatno smatrali luđakom. Tada je kupanje u moru bio poseban ritual, koji se nije mogao obavljati bilo gdje, bar ne bez kabine za presvlačenje. Kupališta su zato bila nužna, a prvo takvo u uvali Bačvice bilo je ono obitelji Košćina.
Posljednjeg desetljeća 19. stoljeća poduzete su mnoge akcije poljepšavanja okolice Splita. Od grada je udaljena klaonica, a počelo je i pošumljavanje Marjana. U to su vrijeme Riva i gradska luka postale previše onečišćenima da bi se ondje kupalo. Da bi se tomu doskočilo, kao ugodno mjesto za kupanje u moru već su tada otkrivene Bačvice, uvala jugoistočno od tadašnjega grada prozvana vjerojatno po običaju namakanja bačvi za vino prije berbe.
Prvo kupalište u uvali Bačvice otvoreno je 1891. godine. Osnovala ga je obitelj Košćina, po kojoj je i dobilo ime. U početku je bilo neveliko i vrlo skromno – sastojalo se tek od dugačkoga drvenog mola što se pružao od obale prema moru, a na njemu su bile smještene kabine za presvlačenje. Kabine su tada bile neizbježne na svakom kupalištu – naime, dame bi prije kupanja morale obući više odjeće nego što bi skinule, a vjerojatno bi se nebesa srušila da je netko na otvorenom ugledao nepoćudni dio ženskog tijela. Ponekad bi čak i ovo malo kupalište izazivalo moralno zgražanje. Primjerice, svećenstvo je pozivalo policiju da budno pazi da muškarci i žene ne vide jedni druge prilikom kupanja, a kamoli da se (užasa li!) kupaju zajedno. Propisano je i da se muškarci smiju kupati samo u određeno vrijeme, a žene samo onda kada njih nema.
Tek je 1905. godine kupalište prošireno, a kapacitet mu je više nego udvostručen. Nadograđena je drvena kupališna zgrada, katnica na čijem se katu nalazila natkrivena terasa. S obje su strane protegnute platforme s kabinama za presvlačenje – s jedne strane za muškarce, a s druge za žene. „Zajednički prostor“ na prilaznome molu bio je pak pregrađen visokom ogradom, da netko slučajno ne bi bacio pogled na razgolićeni suprotni spol. Cijelo je kupalište stajalo na drvenim stupovima u moru, a s obalom je bio povezano molom. Bio je to zapravo splitski Boardwalk, poput onoga koji je 1870. sagrađen u američkom Atlantic Cityju. Tada ondje još nije bilo palmi – njih se počelo saditi tek 1920-ih, kako bi se gradu dalo „mediteranskiji“ izgled – a cijeli je taj kraj bio većinom pust.
Kupalište „Košćina“ bio je prvi zabavni sadržaj u uvali Bačvice i uskoro je počeo privlačiti posjetitelje. Tako je već nekoliko godina kasnije u blizini sagrađen lijep restoran „Villa Rosina“, a uskoro i hotel „K belom orlu“. Do kupališta se moglo stići brodićem ili kočijama koje su polazile s Rive. Uoči Prvoga svjetskog rata bilo je to vrlo popularno mjesto za kupanje, a često je vladala i gužva. Drugo gradsko kupalište, ono na Matejuški, bilo je mnogo manje i voda oko njega bila je onečišćenija.
Splitske vlasti imale su velikih prigovora na „Košćinu“ – smetala im je njegova izgradnja na drvenim stupovima, što su smatrale nesigurnim. Dugo su se pravili planovi o izgradnji modernijeg kupališta, ali na koncu je priroda morala uzeti stvari u svoje ruke. Naime, do Prvoga svjetskog rata drvenarija je već prilično ostarjela i počela se savijati. Tijekom jedne oluje 1915. godine valovi su uništili kupalište, a kasnije i u potpunosti odnijeli sve što je ostalo od njega.
Ipak, to nije bio kraj, nego tek početak. Bačvice su tada već postale popularnim izletištem, pa je već nekoliko godina poslije uređeno novo, ali ne više privatno nego općinsko kupalište. Kasnije se prostor još proširivao i uređivao. Ipak, kabine se više nisu pružale u more, nego su stajale u luku uz obalu. I to je drveno kupalište srušeno početkom 1940-ih da bi se sagradilo betonsko. Danas su Bačvice jedna od najpopularnijih splitskih plaža. Muškarci i žene danas se ondje ipak kupaju zajedno.