Kad nas je strah, slova te riječi zamijenimo u riječ hrast i rastimo hrabro, čvrsto i ponosno

Nedavno ste napisali knjigu Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke. Riječ je o burnout sindromu – što je to točno (ukratko)?

Burnout je suvremena epidemija ozbiljnog tjelesnog i duševnog sloma koja svjetskom gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju godišnje uzrokuje 700 milijardi eura gubitka. Nekad su je zvali “menadžerska bolest”, ali je u 21. stoljeću jasno da svoje žrtve već dugo ne bira samo među rukovodećim kadrom.

 

Zašto ljudi općenito izgaraju – perfekcionizam, radoholičarstvo = odgovornost…?

Istina je – svoju debelu kožu, strpljivost, perfekcionizam i poslušnost predočavamo si kao vrline. Ali često nas baš one dovode do toga da predugo ostanemo u odnosima koji štete zdravlju. Naša povijesna zarobljenost u ideju marljivosti i poslušnosti zastarjela je i opasna. Još k tome, nažalost, živimo i u svijetu načetih odnosa kojima su poštovanje, povjerenje i suradnja opljačkani, što neki iskorištavaju u svoju korist. Loši šefovi napreduju jer jamče kratkoročne financijske uspjehe, zato što su bez empatije i kao takvi sposobni do zadnje kapljice iscijediti druge. Društvo nepovjerenja, potenciranjem strahova da nećemo preživjeti, dobiti posao, da nećemo biti kreditno sposobni itd., jačaju i politika, mediji i zastarjeli odgoj i obrazovanje.

 

Kakav je moderni način života da tjera ljude na burnout?

Epidemija pregorjelosti je posljedica kulture straha i “karijernog brutalizma” jer pod svaku cijenu imitiramo tuđi uspjeh ili ostvarujemo snove koji nisu naši. To znači zapostavljanje svoje jedinstvenosti i svojih vrijednosti. Ako s njima nismo u kontaktu, loše nam se piše. Karijere su postale brutalne i zato što nam je tehnologija stvorila utvaru obavezne neprestane dostupnosti. Čini nam se da smo neodgovorni već ako imamo samo jedan neodgovoreni poziv ili e-mail. Kad smo tako podvrgnuti neprestanim vremenskim i financijskim pritiscima, istovremeno i prisegli učinkovitosti, širom otvaramo vrata u naš život kroničnom stresu.

 

Kako ste vi izgorjeli? I kako ste se pri tome osjećali?

Ljudi me često pitaju kako znaš da si pregorio. Sigurno se ne radi o tri noći lošijeg spavanja ili anksioznosti sličnoj tremi prije nastupa u nižoj glazbenoj školi. Vrlo dobro znaš kad pregoriš. Osim gubitka bližnjeg, to je vjerojatno najgori osjećaj u životu. Čini se kao da si izgubio sebe. U tom slučaju ne možeš baš reći da si izgubio “voljenog”, jer si se, ako si pregorio, sigurno premalo volio ili si previše volio samo neke svoje aspekte i zanemarivao druge koji su za dobar život puno važniji. Kad noću ne možemo spavati, to znači da tijekom dana lovimo tuđe snove. Greška je što ljudi misle da se pregorjelost dogodi zbog previše posla – ona je posljedica odnosa koju su pogotovo u današnje vrijeme lišeni povjerenja, poštovanja i suradnje. U mom slučaju veliki uzrok bilo je jedno poslovno-osobno razočaranje, koje je stvarno povrijedilo moje osnovne vrijednosti i radoholičarstvo, kojima sam si umjetno dizao osjećaj svoje vrijednosti.

Jeste li potražili liječničku pomoć?

Da. To je bilo zbog dvotjedne serije migrena krajem 2015. godine. Od migrena patim još od puberteta, ali sam ih obično dobivao nekih tri puta godišnje. (Najvjerojatnije svaki put kad sam si dopustio opuštanje, haha). Zato sam nazvao osobnu liječnicu koja me je poslala na razne pretrage. Svi su nalazi bili u redu pa zato me na moje čuđenje pitala jesam li slomljen. Neuništivom supermanu u meni se to pitanje činilo ludo smiješnim, zato sam odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio i da uzmem dva tjedna odmora. Tog sam popodneva i prvi put proguglao pregorjelost i dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati superman u meni je utvrdio da ja, koji sam nakon svog tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti. I tako je radoholičar u meni odahnuo. I tako sam si, kad sam se nakon četrnaest dana vratio na posao bez promišljanja i izdašnije refleksije naprtio dvostruko breme i opet “palio” do daske, i tako cijele godine, dok nisam stvarno pregorio.  

Na koji način ste se vratili u „normalno“ i kako ste kreirali svoje novo normalno? – Što danas radite drugačije?

Povratak nakon pregorjelosti natrag na posao nije bio normalan, bio je paklen. Radilo se o PTSP-u, isto kao kod vojnika koji se vrate s bojišta. Strahovi su brutalni, prisutna je stalna tjeskoba i sve to moraš pobjeđivati, udah za udahom. Ubrzo nakon pregorjelosti sam kolegama u vodstvu objavio da ću nakon povratka odstupiti sa svih vodećih položaja. Nakon više od dvadeset godina rada u marketingu, deset godina vođenja najvećeg kreativnog odjela u državi, nizanja izuzetnih kreativnih i poslovnih uspjeha jednog za drugim, osjetio sam da je vrijeme da se pobrinem za sebe. Kad si postaneš prioritet i konačno se smatraš samo čovjekom a ne “radoholičarskim strojem”, to ti vraća snagu i povjerenje u sebe. Tako sam supermana u sebi prisilno umirovio. (smijeh)

Jako je lijepo vidjeti da muškarac otvoreno govori o svojim osjećajima jer je to još uvijek nekako tabu tema – kako ste se otvorili i što je s ostalim muškarcima, zašto se na otvaraju?

Otkako sam o svome slomu progovorio u knjizi, brojni me ljudi zaustavljaju na ulici i zahvaljuju mi ili mi se javljaju sa sličnim ispovijedima. Ako se malo našalim, knjigom sam malo pomogao demokratizirati »iskašljavanje« i kod muškaraca (smijeh). Muškarci se odmah uhvate popravljanja bilo kakvog stroja, ali »popravak« svog emotivnog ustroja mogu pogubno dugo izbjegavati. Pravimo se frajeri, a to je samo potiskivanje i maskiranje ozbiljnih emocija jer smo tako odgojeni. Uz sve to kod nas je još puno povijesno nagomilane ljutnje. Zato ne govorimo o problemima, što nas polako ali sigurno proždire i ubija. Alkoholizam, radoholičarstvo, droge, digitalne ovisnosti, ovisnost o igrama na sreću, seksu, kompenzacije hranom itd., često su neposredne posljedice toga što si ne dozvoljavamo zdravo progovoriti o svojim emocijama i promijeniti ih nabolje.

U knjizi govorite o zenmagnetizmu – možete li pojasniti o čemu se radi?

Što smo manje svjesni svojih, više se bavimo tuđim kompleksima. I suprotno – što više radimo na svojima, manje imamo želju bavljenja drugima, jer počinjemo privlačiti one koji isto misle.

Kako naučiti reći ne, je li to potrebno uopće?

Zdravo postavljanje granica prvi je korak za uspostavljanje dobrog odnosa sa sobom. Samo ako sezauzme svatko za sebe, za svoja prava, raspoloženje i tako se odgovorno pobrine za svoj unutarnji svijet, to će se uskoro preslikati i u vanjsku sredinu. Naravno da će s time doći strahovi, promišljanja, sumnje i sukobi, jer smo odgojeni da moramo biti marljivi, da ne prigovaramo i da se za sve pobrinemo. Ali kad ga dovoljno puta izgovorimo, “ne” postaje dopuštenje da se sami sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zapostavljamo druge ili zanemarujemo svoj posao i odgovornosti, nego da ih obavljamo u normalnom opsegu jer smo konačno svjesni da se ne trebamo neprestano dokazivati. Tek kad se budemo jasno i glasno izražavali, moći će nas netko u odnosu uopće čuti, tek kad budemo poštujući sebe postavljali granice, počet će nas poštovati. Ostati u ulozi žrtve je vrlo djetinjasto i istovremeno vrlo agresivno. Pasivna agresija, kad tvrdoglavo čučimo u zavjetrini poznate boli i prstom pokazujemo na one koji su po našem mišljenju krivi za našu nesreću, dvostruko je nasilna – prema drugima i, prije svega, prema nama samima. Zato odgovornost za svoju sreću moramo uzeti u svoje ruke.

Autor: Žene i novac

Photo: Miran Jursic

Akcija! 65% popusta na enciklopediju Zdravi vrt

Pogledaj ponudu

Akcija! 65% popusta na enciklopediju Zdravi vrt

Ušteda 47,30 €!

x

Prijavite se na newsletter i ostvarite 10% popusta na prvu kupnju!

Pročitao/la sam i prihvaćam Opće uvjete poslovanja i Pravila privatnosti

Svojom prijavom dopuštam Mozaiku knjiga d.o.o. da obrađuju moje osobne podatke u svrhu obavještavanja o njihovim ponudama, do mog povlačenja suglasnosti.