Je li došlo vrijeme da mijenjamo bajke?
Nekada davno, kada bi čula da se među roditeljima iz nekog meni nepoznatog razloga širi panika vezano uz bajke, samo bi zakolutala očima i nastavila dalje svojim poslom. Da, priče za djecu mogu biti brutalne, postupci koje opisuju nisu uvijek u skladu s aktualnim moralnim vrijednostima, rodni stereotipi na kojima inzistiraju su nefleksibilni poput staklene cipelice, ali to su bajke. Nije li gnjev poznatih osoba poput Keire Knightley i Kristen Bell, koje su javno obećale da svojoj djeci neće dozvoliti gledanje Disneyevih filmova, samo još jedan primjer uzavrele političke korektnosti, čiji je jedini cilj iscrpiti i posljednju kap radosti iz djetinjstva?
A onda sam postala majka.
Našla sam se na potpuno novom i neistraženom teritoriju. Bila sam prisiljena brzo se prilagođavati i učiti nove lekcije. Jedna od njih: nikad ne reci nikad. Nikad, na primjer, nemojte reći da nećete postati „jedan od onih roditelja“. Vjerujte mi, prije nego što shvatite što se događa, uhvatit ćete sebe kako, ničim izazvani, dijelite novostečene roditeljske mudrosti sa svakim tko je imao tu nesreću da vam se nađe na putu.
Promjena u mom stavu prema bajkama dogodila se u trenutku kada u predivnom izdanju sabranih bajki, za koje sam prethodno izdvojila podjednako lijepu svotu novca, nisam mogla pronaći priču koju bi u cjelini pročitala svojoj kćeri. Odjednom mi je bilo jasno zašto više od četvrtine roditelja u Britaniji – prema podacima istraživanja provedenog 2018. – cenzurira bajke prilikom čitanja djeci.
Da sam rodila dječaka, pretpostavljam da bi me neprekidno inzistiranje na junaštvu, ismijavanje slabosti i strah od pokazivanja emocija, s kojim se redovito susrećemo u bajkama, naveli da se ozbiljno zamislim nad njihovim sadržajem. Kao majku djevojčice, mene prije svega brine opsjednutost fizičkom ljepotom i dosljedno nametanje predstave o neraskidivoj vezi između ljepuškastog lica i dobrog srca. Nesposobnost princeza da samostalno donose odluke i njihova kratkovidna opčinjenost brakom još se nekako mogu i objasniti kontekstom u kome su bajke nastale, ali opće prihvaćeno moralno protivljenje svemu što ne dostiže ideal fizičkog savršenstva gurnuti će djecu – a naročito djevojčice – u adolescenciju ispunjenu uređivanjem selfija i ostalim problemima vezanim za nedostatak samopouzdanja.
Tako su priče koje su mi roditelji u djetinjstvu čitali prije spavanje odjednom postale glavni krivac za sve one sate koje sam kasnije provela pred ogledalom, a da ne spominjem niz u najmanju ruku problematičnih odluka vezanih za muškarce. (Prinčevi? Ne bih rekla.) Sve to se, bila sam odjednom prilično sigurna, moglo izbjeći da me nisu uspavljivali pričama o Pepeljugi i Snjeguljici, čiji su moćni narativi o bespomoćnim ljepoticama prožimali moje snove. Da, pretvorila sam se u jednu od onih žena koje padaju u vatru zbog toksičnog utjecaja princeza.
Pritom ne mogu reći da sam do tog trenutka ikada bila naročito zainteresirana za ovaj fenomen. Čini mi se da su za rađanje opsesije princezama više odgovorni filmovi nego književnost. Bajke su oduvijek budile dječju maštu i predstavljale važnu stepenicu u izgradnji psihički stabilne ličnosti. Mnogi poznati pisci ističu da one čovjeku omogućavaju da već u ranoj dobi zaviri u vlastitu psihu i uče ga kako da se u budućnosti lakše nositi s životnim izazovima. Iako sam sve ovo već znala, moja zabrinutost nije prestala.
Danas se, naravno, mogu pronaći i priče čije junakinje predstavljaju suprotnost tradicionalnim princezama. Neki autori trude se da dobro poznate bajke ispričaju iz drugog ugla, a neki nam nude potpuno nove sadržaje, čiji je cilj, između ostalog, potaknuti debatu o starim, duboko ukorijenjenim stereotipima. Kada sam postala svjesna razmjera svoje alergije na princeze, prvo sam se okrenula takvim pričama. Ubrzo sam shvatila da one jednom klišeju o spolovima suprotstavljaju drugi: umjesto princeze-ljepotice, dobili smo junakinju „opasnicu“. Ispostavilo se da je mašta većine novih autora prilično ograničenog dometa i da njihove alternative jednostavno ne mogu parirati magičnom svijetu tradicionalnih bajki. Ipak, kada sam vidjela da je slavna dječja autorica Sally Gardner napisala roman za odrasle temeljen na bajci „Ljepotica i zvijer“, ponadala sam se da će me ona, kao neka mudra vila, posavjetovati i podržati u uvjerenju da moja kćer neće mnogo izgubiti ako joj ne budem čitala bajke – ili to, ili da će nekom čarolijom odagnati moje sumnje.
„Pogrešno ste ih shvatili“, uzviknula je kada smo se čule telefonom. „Bajke posjeduju nevjerojatnu moć – u njima ćete pronaći sve što vam je potrebno. One su savršena umjetnička forma za taj uzrast.“ Ključ njihove moći leži u njihovoj svestranosti. U „Ivici i Marici“, na primjer, „sretno dijete vidi oronulu staru kuću, nesretno dijete osjeti ukus kolača, traumatizirano dijete prepoznaje dodir koščatih prstiju veštice.“ Gardner smatra da bajke djeci ulijevaju snagu i ukazuje na negativne posljedice surovog realizma u nekim od suvremenih priča.
Ali što sa svim tim princezama? Kao prvo, djeca se ne moraju identificirati s njima, tvrdi ona. „Možete biti što god poželite – ako hoćete, možete biti i vještica.“ Kao drugo, važno je imati na umu da su ovo veoma stare priče i da potječu iz vremena kada su žene imale vrlo malo izbora. Racionalno objašnjenje može pomoći djetetu da preraste opsesiju ljepotom.
Njezin najvažniji savjet o čitanju bajki djeci je jednostavan: pričekajte. Pričekajte da vaše dijete napuni 10 ili 12 godina i onda mu dajte da samostalno pročita neko pristojno izdanje bajki.
Ljepota kao metafora?
Autorica Marina Warner u svojoj utjecajnoj studiji „Od zvijeri do plavuše“ (1994) naglašava da većina bajki u početku nije bila namijenjena djeci. U razgovoru koji smo nedavno vodile rekla mi je da su bajke u početku bile prvenstveno literatura za siromašne i neobrazovane, nikako za najmlađe. Braća Grimm su, tvrdi ona, bili folkloristi i učenjaci, a Britanci su zapravo bili ti koji su njihove priče svrstali u dječju literaturu kada je u 19. stoljeću objavljen njihov prijevod.
„Bajke najčešće govore o običnim ljudima se uspiju izboriti sa preprekama koje su pred njih postavili moćnici. U cijeloj formi veoma važnu ulogu igra element hrabrosti – ideja o nadi i sposobnosti da se preživi, da se nadmudri protivnik.“
Gledano iz tog ugla, ističe Warner, u bajkama se može pronaći mnogo mladih heroina za primjer – od Marice braće Grimm, do Andersenove Gerde. „Princeze su nam došle iz djela francuskih pisaca iz 17. i ranog 18. stoljeća. Ali i tu možete pronaći bezbroj mladih žena koje se uspijevaju spasiti od neželjenih veza.“
Kada je riječ o naizgled univerzalnoj opsesiji ljepotom, Warner jednostavno kaže: „To morate shvatiti kao metaforu.“ Još je važnije shvatiti da, pored toga što rasplamsavaju maštu i bude nadu, natprirodni elementi bajki uče čak i najmlađe čitatelje da je moguće da nas neki sadržaj zabavi, a da pritom mu se ne moramo pokoriti. „Čak i veoma malo dijete shvaća da vila u priči svojim moćima utječe na tijek događaja, ali da njezine moći nisu stvarne.“
Warner podvlači nešto što roditelji nikako ne bi smjeli zaboraviti: djeca obično znaju što rade i često su daleko pametnija i pronicljivija od nas odraslih.
Sally Gardner mi je rekla da u posljednje vrijeme, po prvi put u četvrt stoljeća dugoj karijeri, primjećuje jednu ključnu promjenu kod mladih čitatelja: nekada je grupi djece mogla postaviti pitanje koja im je omiljena bajka i svako je imao spreman odgovor, a danas rijetko koje dijete podigne ruku. „Polako gubimo znanje o bajkama“, zaključila je sa sjetom u glasu.
Ako imamo u vidu da su mnogi pisci naveli upravo bajke kao jedan od najvažnijih izvora inspiracije, čini se da mogućnost da one nestanu predstavlja daleko veći problem od toga što će neko dijete tijekom odrastanja proći kroz fazu princeza haljina. Iako je veoma lako okriviti bajke za nedorečenosti seksualne revolucije, riječ je o samo jednom u nizu čimbenika koji su generacije žena držali u podređenom položaju. Osim toga, bajke su, prema riječima Marine Warner, prilagodljiva literatura i mogu izdržati beskonačan broj izmjena.
U međuvremenu, sestra me je podsjetila da je moja omiljena bajka u djetinjstvu bila „Zlatokosa i tri medvjeda“. Iako se na kraju ispostavilo da ne bi trebala kriviti bajke zbog nesigurnosti u vezi sa svojim fizičkim izgledom, ne mogu isključiti mogućnost da su me upravo one pogurale u pravcu karijere književnog kritičara.
Autor: Hephzibah Anderson
Izvor: bbc.com
Photo: Shutterstock