Paula Hawkins: U vodu
Paula Hawkins: U vodu
Svi ste zasigurno čuli za roman Djevojka u vlaku. Taj iznimno hvaljen triler prošle je godine dobio i svoju ekraniziranu verziju. Riječ je o psihološkom trileru prodanom u milijunskoj nakladi, o djelu o kojemu se raspravljalo sa svih strana, a popularnost je stekao i u Hrvatskoj gdje ga je izdao Mozaik knjiga. A onda je došao i dugo očekivani roman U vodu, pa se razvila svojevrsna polemika, ali ona koju svi volimo, jer obožavamo brbljati o knjigama: je li autorica razočarala ili napravila korak dalje? Procijenite sami.
Hawkins su već mnogi usporedili sa slavnim redateljem Hitchcockom, naglašavajući njezin talent za jezik i stil koji evocira filmsku napetost i slikovitost. Ta činjenica zasigurno je i privukla filmaše da se upuste u avanturu i snime film po ovom megahitu.
O USPJEHU DJEVOJKE U VLAKU
Ako ste jedni od onih rijetkih koji ovu knjigu još nisu pročitali, pravo je vrijeme za to. Djevojka u vlaku je uzbudljiva i napeta priča nastala kombinacijom nekoliko pripovjedača koje je Paula Hawkins majstorski povezala i stvorila smislen i intrigantan zaplet. Ostavljajući u svakom trenutku čitatelja u neizvjesnosti, otkrivajući dio po dio ove kompleksne slagalice, postaje jedna od onih knjiga u kojima se izgubite. A priča je nevjerojatna!
Znate zbog čega najviše? Razlog koji mi se najviše mota po glavi kad je riječ o ovome je upravo sljedeći: autorica je uspjela stvoriti priču na temelju jednog promatranja kroz prozor vlaka. Priča nastala iz jednog običnog, svakidašnjeg rituala, koji čak svi pomalo prakticiramo, zarobila nas je u jednom trenutku. I nije čudno zašto! Koliko se samo događaja odvija svaki dan na ulici, u domovima, zgradama, uredima, trgovačkim centrima, parkovima, školama, za koje mi ne znamo, koje su nam poput nekog stranog svijeta. No ipak, svijeta u kojem redovito koračamo.
U središtu su misli i svakidašnjica triju žena. Rachel svako jutro putuje vlakom na posao i redovito promatra kuću u kojem živi bračni par. Paru će čak dati imena i ponašati se kao da poznaje njihove živote. Uvjerena je da imaju skladan i savršen brak, što ju posebno dira jer se njezin život počeo raspadati kad se rastala. A onda će se dogoditi nešto šokantno. Samo na minutu prije nego što vlak krene dalje Rachel će shvatiti da život idilične obitelji nije tako savršen i postat će jedinim svjedokom ubojstva.
U VODU – NOVI PSIHOLOŠKI TRILER
I dok je ovaj triler oduševljavao publiku, autorica se dala na pisanje novog romana s još turbulentnijom radnjom, s nepouzdanim pripovjedačima, iznimno zanimljivim likovima, nepredvidljivim preokretima, bruseći svaku riječ do savršenstva. Kako to inače biva, nakon takvog uspjeha s Djevojkom, U vodu je dočekan s aplauzom i nestrpljivo, poput novorođenog princa kojeg svi žele vidjeti i provjeriti je li po ičemu posebniji od drugih.
Dobila sam i ja knjigu u svoje ruke jednog petka i baš sam tih dana putovala sestri na more. Počela sam je čitati u busu, po iznimno velikim vrućinama, dok je ljeto „pičilo“, sunčeva svjetlost se lomila pod pravim kutom od naše divlje plavetno more. I svejedno sam drhtala, svejedno sam bila u tom okružju u kojem su se i likovi nalazili, zavukla sam im se u misli, u kuće, skrivajući se pod stolovima i iza kauča, prisluškujući razgovore, nagađajući što se događa u tom hladnom malom mjestu. Nešto je trulo u državi Danskoj, ilitiga u gradiću Beckfordu.
Roman je pisan iz više različitih perspektiva, točnije njih 11. Malo me to „ukomiralo“ na početku. Pripremila sam se da ću se slomiti nastojeći povezati sve likove u i stvoriti smislenu cjelinu, no kratko je potrajala zabrinutost. Hawkins je potrudila da svaki lik ima svoj stil pripovijedanja, način razmišljanja, motive koje ih pokreću. I sve se slagalo samo od sebe. Stvorilo je to efekt puzlli, koje je potrebno pažljivo i mudro spojiti u konačnu sliku. Svako poglavlje i svaki narator donosi novo svjetlo na ono što smo u tom trenutku mislili i podrazumijevali. Sam uvod u roman je poprilično šokantan: kao u pravim triler filmovima pred očima nam opisuje scenu žene koja je pronađena utopljena na dnu rijeke.
Jules Abbott se nakon dužeg vremena vraća u svoj rodni grad nakon samoubojstva svoje sestre od koje se udaljila. Preuzima brigu nad svojom nećakinjom i kućom koja je uznemiruje, podsjeća na prošlost i na duboko zakopane tajne. Jules ne može vjerovati da je njezina sestra, koja je bila strastvena plivačica, počinila samoubojstvo skokom s litice u vodu.
KORAK DALJE OD ŽANRA TRILERA
Poput Djevojke u vlaku, roman nastavlja tematiku o društvenom pritisku i nasilju nad ženama koje je prisutno više nego ikada. U trenutku kad pomislite da ste pohvatali sve konce ove priče, samo ste zagrebli površinu. To je ono što me posebno guralo da okrećem stranice, ta želja da znam što se krije u glavama tih neobičnih ljudi. Zar to nije odlika pravog trilera? Da oduševljava, da zanosi, da uzbuđuje, da vas omami i drži u svom svijetu?
U ovom fikcionalnom gradu Beckfordu svatko ima tajne, a što dublje krenete u potragu za njima, to je vjerojatnije da ćete se izgubiti u mraku.
Kako rekoh, taj vikend sam boravila kod sestre i toliko sam dugo bila zalijepljena za knjigu da je ona prokomentirala: „Ma je li moguće da je toliko zanimljiva? I ja bih htjela se tako usidriti i malo čitati. Imam osjećaj da stvarno uživaš.“
Zato, ako niste, čitajte ovaj roman.
Paula Hawkins je na više planova otišla korak dalje i uvela neke druge elemente. Osim onih pripovjedačkih, koji donose dašak svježine u svijet žanra psihološkog trilera, uvodi i motiv paranormalnog koji funkcionira na način da ne odvlači od realnog svijeta i ne završava u kategoriji banalnog. Iako je riječ o (samo)ubojstvima, ovo je ipak roman o mnogim aktualnim temama; o životu u malom mjestu, tračevima, pričama i legendama koje stvaraju ozračje grada i djeluju na živote ljudi koji žive u njemu. No, ne samo na njih – već i na one prije njih i nažalost, one poslije njih.
Možda je u ovom slučaju najveći razlog zašto me knjiga oduševila upravo sljedeći: prekoračila je i granicu žanra, proniknula u goruće društvene teme i uspjela „protresti“ samoga čitatelja.
