Celeste Ng, autorica koja je romanom “Mali požari posvuda” zapalila svjetsku književnost
Lidija je pronađena mrtva u jezeru, ali njezini roditelji to još uvijek ne znaju. Ovim riječima počinje svjetski hit roman Celeste Ng “Sve što vam nikad nisam rekla”. U knjizi je riječ o obitelji kineskog porijekla koja živi u Americi sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lydia je omiljeno dijete svojih roditelja, koji se nadaju da će ona ispuniti njihova velika očekivanja i ostvariti sve ono o čemu maštaju, sve ono što sami nisu bili u mogućnosti ispuniti. Kada u jezeru, nedaleko od njihove kuće pronađu Lydijino tijelo, delikatna ravnoteža u obitelji Lee bit će uništena i u njihovim životima zavladat će kaos.
Radnja romana “Mali požari posvuda” smještena je u Shaker Heights u Ohiju, bogatu i izrazito naprednu zajednicu u kojoj je Celeste Ng živjela od 1990. sve do odlaska na studij 1998. godine. Roman, koji je smješten u devedesete, polazi od pretpostavke da su vodeće gradske obitelji liberalne, ali i slijepe na svoj povlašten položaj te će se uskoro morati suočiti s pitanjem dokle sežu granice njihovih dobrih namjera. “Često potiskujemo svoje rasne i kulturne predrasude”, govori Celest Ng, “čak i onda kad ih možemo prepoznati u drugima.”
„Imamo sreće. Ovdje nikoga nije briga koje si boje kože“, plavokosa Lexia Richardson izgovara u knjizi koja govori o devedesetima kao o razdoblju u kojem je vladalo post-rasno ozračje. Iluzornost i površnost te ideje razotkriva se u romanu. No Celeste Ng također propitkuje hoće li ti progresivni ljudi koji imaju razumijevanja za sve, ali se nisu spremni ničega odreći, ikad moći uzrokovati znatniju promjenu. Na površini sve izgleda jednostavno, no rasni i klasni problemi vrebaju i pitanje je trenutka kad će eskalirati. Celeste Ng ističe da je njezina knjiga „govori o onome što se trenutačno događa… Drago mi je što to čitatelji smatraju bitnim.„
Od samog početka zamislila sam dvije obitelji, Richardsonove i Warrenove, dva stupa oko kojih će se vrtjeti radnja. Elena želi postupati na ispravan način, ali su joj važni i red, stabilnost, naslijeđe; njezina obitelj živi u Shaker Heightsu već nekoliko generacija, a ona sama ima veliku kuću, muža, djecu i stalan posao. Tada dolazi Mia, lutajuća umjetnica i slobodni duh, koja se namjerno odrekla svega onoga čemu je Elena težila; nije ju briga za novac i sve što posjeduje, stane u njezin stari automobil. „Ništa je ne sputava, njezina nit vodilja je umjetnost. I sve je u životu tome podredila.“
Elena, koja vjeruje da živi na ispravan način, prisiljena je suočiti se s neprilikama koje se skrivaju iza njezina naizgled savršenog života. Za to vrijeme njezina kreativna, buntovna kći Izzy sve više u Miji vidi za sebe prikladniju majčinsku figuru. S druge strane, Mijina kći Pearl, koja žudi za stabilnošću i stalnim domom, očarana je opuštenim samopouzdanjem Richardsonovih, privlače je nježni mirisi deterdženta iz rublja, hrana, zelena trava… koji okružuju njihov dom.
Mia iznajmljuje imanje u vlasništvu Richardsonovih. No dvije se obitelji nađu na suprotstavljenim stranama kad se grad podijeli po pitanju skrbništva nad djevojčicom May Ling Chow. Njezina majka Bebe, siromašna kineska useljenica, ostavila ju je na stubama vatrogasne postaje dok je bolovala od postporođajne depresije. Oporavila se i želi da joj se dijete vrati. No jednogodišnja djevojčica, koja se sad zove Mirabelle McCullough, pripada bogatom bjelačkom paru, prijateljima Richarsonovih, koji su dugo priželjkivali dijete. Postupak posvajanja još nije gotov i bitka za skrbništvo završava na sudu.
„Bilo je to lijepo mjesto za odrastanje“, tako Celeste Ng opisuje Shaker Heights. „Kuće su lijepe, a škole izvrsne. Hodali biste ispod zelenih krošanja.“ Tek kad je otišla na studij, shvatila je da to uopće nije bilo tipično mjesto za život. Zapravo je to bila zajednica izgrađena prije više od stotinu godina, zamišljena kao predgrađe puno zelenila, utopija u kojoj se provode stroga pravila. Stanovnici se novčano kažnjavaju ako ne kose travnjake, a gradske vlasti svake godine pregledavaju kuće izvana i iznutra kako bi se pobrinule da se svi drže propisa. Svaku je kuću morao projektirati arhitekt, a na dan kad se odvozi smeće, kanta se ne smije ostaviti ispred kuće jer to izgleda ružno. Stanovi – koje su iznajmili manje imućni građani – predstavljaju se kao jednokrevetne obiteljske kuće. Do vanjskog dojma se jako puno drži, govori Celeste Ng, nikad nikome ne smijete pokazati svoje loše strane.
Od 1950-ih Shaker Heights s ponosom je počeo isticati da je savršen primjer grada u kojem vlada rasna raznolikost. „Smatrala sam normalnim da je rasa važna tema razgovora“, prisjeća se Celeste Ng. „Svakome je to dano do znanja. Crnačkim obiteljima dodijeljena je financijska pomoć kako bi se preselile u bjelačke četvrti i obrnuto. Učenici su prolazili obuku o toleranciji na kojoj se učilo o rasnim predrasudama (Celeste Ng pamti odobravanje koje je doživjela kad je odabrana u grupu koja se bavila pitanjem boje kože.) Grad sa svojom orijentiranošću na pravila i napredak imao je razvijen osjećaj vlastite vrline i svrhe. Lik Elene Richardson je u tom smislu utjelovljenje Shaker Heightsa.
Celest Ng puna je hvale za grad koji je odbio ignorirati rasne probleme kako bi spriječio nazadak na staro. Ipak, „ono čega se sjećam o rasnim odnosima u devedesetima“, govori, „jest da ste pokazivali da ste ih svjesni tako što ste govorili da ne prosuđujete ljude po rasi, da vam boja kože nije bitna.“ Shaker Hights je bio puno napredniji od drugih mjesta, ali i dalje je vladala pretpostavka da su svi jednaki, da možemo pobijediti rasizam. Naše je razumijevanje problema danas složenije. Nisu svi jednaki – bolje shvaćamo pojam povlastica. „Devedesete su općenito bile optimistične, mirne… i pomalo samodopadne.“
Cijeli intervju možete pročitati na: https://www.theguardian.com/books/2017/nov/04/celeste-ng-interview-little-fires-everywhere