Aljoša je bio regionalni mag marketinga, a onda mu se dogodilo nešto što mu je promijenilo život
Priča zvuči jako fancy, Aljoša je prošli tjedan bio na jednom južnom moru, učio je surfati. Da, mag marketinga ovjenčan stotinama nagrada i priznanja, kreativac iza kojega stoje bezbrojne kampanje, netko koga poznaje svijet marketinga, sjajnih reklama i blještavila, morao bi ljetovati na taj način. Samo što je ovaj sasvim drugačiji, on je čovjek koji je odustao od svega toga jer je “izgorio”, nije pristao na verziju u kojoj će se odmoriti i nastaviti po starom, jednostavno je sve to odbacio kako bi se spasio. Nije pristao nastaviti, odlučio je promijeniti se u potpunosti i spasiti jedinog čovjeka kojega je mogao – sebe.
– Svi imamo tehnički ispravan CV, a moj, ukratko i na brzinu, govori da sam proglašen kreativnim direktorom desetljeća, da sam ispao jedan od najboljih kreativnih direktora u regiji, stručnjak za marketing i, na kraju, autor bestselera – govori slavni markentigaš Pristopa i onda dodaje rečenicu koja ispada najbitnija u njegovu opisu samoga sebe:
– Moj intimni CV kaže da sam čovjek koji želi učiti – izgovori mirno, bez namjere da tu misao “proda” kao božansku istinu.
Vjerojatno je to posljednje što želi, prodavati samoga sebe. Burnout koji je prošao opako ga je promijenio. Okrenuo se sebi, analizirao samoga sebe, svijet oko sebe i ono što je kao kreativni direktor radio, pisao blog o toj profesiji, zamijenio pisanjem razumijevanja suvremenog svijeta, čovjeka u drami između raznih pritisaka, od očekivanja okoline u djetinjstvu pa kasnije, očekivanja koja si sami namećemo, ciljeva za kojima se trči kroz karijeru i osobni život, a na kraju, u nekom trenutku iskrenosti prema samome sebi, shvatimo da je to sve bilo bezvezno i besmisleno ako nije bilo intimnog zadovoljstva i sreće životom koji smo prošli.
Napisao je knjigu o tome i opet ga je pogodilo prokletstvo uspjeha, ispisao je hit pod naslovom “Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke”, koji se u startu rasprodao i krenuo u nova izdanja. Ali, ovaj je put odlučio čuvati se, ostati po strani i živjeti život, a ne očekivanja. Zeznuo je ideju imperativa sreće s kojim živimo, odbacio pritiske i pokušava biti svoj, dobar tata jedne djevojčice i Ivin suprug.
On sam bit će skroman kad je riječ o windsurfingu, spomenut će svojih četrdeset godina kao da je to morao naučiti sa sedamnaest.
Nije da je bilo prilike, Aljoša Bagola je Slovenac, a i Jadran nije Florida, gdje dečki sa sedamnaest godina stvarno znaju surfati, i izgledaju kao modeli makar bili prodavači u dućanu.
Za Aljošu žene kažu da izgleda kao model, a bolje je pozvati se na žensko mišljenje pri procjeni frajerova izgleda. Iako, on sam će se odupirati tome da je cat killer ili da je to ikada bio. Kaže da je za cure bio curious mix, sramežljiv
– Radio sam kao konobar u obiteljskoj gostionici, a tamo moraš znati kako se ponašati prema gostima – opisao je taj period, u kojem nije najgora stvar na svijetu ganjati komade, eventualno završiti u nekoj tučnjavi, biti frajer po klišeju.
Ništa od toga.
– Mene su voljele sve majke mojih prijatelja – kaže s osmijehom i objasni kako je to značilo da će, ako je na večernjem izlasku s ekipom, on biti taj koji se neće napiti, neće izazvati nikakvu frku niti završiti u nekoj od njih.
Nikada nije bio napušen, bio je, kaže, dosadan. – Majke mojih frendova znale su, bude li potreban netko trijezan za vožnju, da ću to biti ja – kaže čak i bez žaljenja u glasu. Znamo one koji su se ponašali slično, ali im je krivo što nisu povremeno “poludjeli”. On nije nikada “poludio”. Trenira borilačku vještinu, ali i ta se više bavi filozofijom života nego idejom kako nekoga na brzinu ozlijediti i neutralizirati. Uči nanbudo, vještinu čiji je osnivač Yoshinao Nanbu, inače ekonomist, umro prije nekoliko mjeseci.
Sam nanbudo zaslužuje posebnu priču, ali za je ovu priliku dovoljno znati da je riječ o vještini koja objedinjuje razne druge, kao što su karate, aikido, džudo, džu džucu, thai chi, sve čime je Nanbu, majstor svih ovih vještina, savršeno vladao. Ali, predani Japanac, razočaran u svijet, smislio je svoju vještinu, danas raširenu svijetom, čija je osnovna karakteristika suprotstavljati se i pobjeđivati suparnike bez tvrdih udaraca kakve koristi karate.
Uistinu, s nanbudom se iz sukoba izlazi kao pobjednik koji neutralizira suparnika izmicanjem i korištenjem njegove energije. Ono kad ostaviš napadača da leži nesvjestan što mu se dogodilo, tko mu je otplesao na leđima i izmaknuo cijeli planet ispod nogu, to je nanbudo, vještina kojom se pobjeđuje elegantno i tiho, bez krvi. Nešto za ljude koji misle, a ne fantaziraju.
– Kad pogledam unatrag, vidim da sam bio zarobljenik fantazija, kao i svi. Te se fantazije pojavljuju kao prikaz jednog jedinog stvarnog svijeta, no u osnovi smo zarobljeni u nezdravim očekivanjima koja ne dovodimo u pitanje – kaže o Aljoši koji je sva ta nezdrava očekivanja usvajao jer su jednostavno bila ispred njega, ono prvo na polici u dućanu što svi zgrabimo.
A marekting, pa i onaj životni, zna da se najviše prodaju stvari koje su kupcima u visini očiju i koje se uzimaju bez puno razmišljanja, pripadaju svakoj šoping-listi bez ikakve sumnje. Istodobno, ono što nam stvarno treba za posebniji život je skriveno, ne predaleko, ali zahtijeva znati zašto se odabire.
– Živimo u stalnoj spremnosti, žurimo i plitko dišemo jer nas te fantazije tjeraju da preživimo u ovom nemilosrdnom svijetu – kaže Aljoša.
Vješt je u igri riječima kad govori o smislovima života – sada znam da postoji razlika između imati svoje pravo i živjeti svoje pravo – opisuje.
– Da sam poslije burnouta nastavio po starom, malo se odmorio i tjerao dalje, imao bih i dalje neka zadovoljstva jer je sve imalo svoje čari, ali nekako me život naučio da se moramo pravovremeno odazvati pozivu na promjene. Tako sada svaki dan živim svoje pravo, poštujem unutarnji glas i vjerujem mu – ispriča i referira se na svoj odmor: kaže da uči surfati, ali i surfati kroz život.
– Najteže u surfanju je novi izazov, situacija da se nalaziš u jednom trenutku, ovdje i sada, a na surfu te vjetrovi i termodinamika onemogućuju da se baviš psihodinamikom, moraš biti baš tamo, imati sve detalje da ostaneš na površini mora. To mi je dobra metafora za život općenito – kaže kroz smijeh.
Psihologija izvire iz svake rečenice njegove knjige. Mnogi će s prezirom odbaciti takva štiva u kojima se nalaze međunaslovi kao “Četiri loša O”, koji nabrajaju odricanje, odsutnost, opravdavanje i odgovornost, te “Četiri dobra O”, a čine ih omogućavanje, oslobađanje, osmišljavanje i osvješćivanje, ili priča o egu koji je – pozove se na knjigu Ryana Holidaya – većinom naš neprijatelj. Pogriješit će jer će se ponijeti kao i svatko tko živi u poricanju. “Promjene zahtijevaju vrijeme dok rezultati ne postanu vidljivi. Ako smo desetljećima djelovali na jedan način, ne možemo očekivati da ćemo se preko noći promijeniti”, rečenice su koje je zapisao, a predstavljaju samo neke od onih zbog kojih je postao prihvaćen i popularan. Nije guru, ne pretendira biti savršen ni učitelj, samo se ogolio i to prikazao kroz zanimljivu knjigu u kojoj govori o vlastitim traumama koje je pokupio u djetinjstvu i tijekom odrastanja te ih nadograđivao kroz život. Naravno, ne želeći ih, ali teško se provući kroz klopke života, često ne vidimo ili zanemarujemo kolateralnu štetu koju si nanosimo jednostavno živeći. Knjiga je Aljoši oduvijek bila najbolji lijek. Naravno, u knjigama su napisani svi odgovori.
– To je nešto što me vodilo od mladih godina i uvijek sam bio zaljubljen u priče, stoga nije čudno da sam završio u karijeri story tellera. Ako si dobar story teller, bez obzira na to jesi li novinar ili mađioničar, moraš biti dobar psiholog, pronaći točke u ljudima koje su jake i koje mogu katapultirati neki učinak, efikasnost, i to veoma daleko – govori Aljoša.
No, ode i dalje – problem je što to ne radimo na sebi, nego taj efekt želimo kod drugih ljudi. Na jednoj točki u životu se moramo okrenuti sebi i početi vrlo uporno i tvrdo raditi na sebi, to mi se čini obaveznim za drugi dio života – govori o vlastitom primjeru. – Nakon što sam to sam napravio, shvatio sam mnogo stvari. S obzirom na to koliko je napuhana ustaljena nužnost stalne dostupnosti, da bismo razumjeli svijet moramo razumjeti sebe. Moderne tehnologije uspješno su nas uvjerile da moramo stalno biti dostupni, stoga smo stalno na mailovima, društvenim mrežama, komentarima i umjesto da čuvamo svoju energiju, stalno je trošimo i raspršujemo uokolo – kaže.
– Ako prepolovimo svoju raspoloživost, udvostručit ćemo raspoloženost – izgovori Aljoša Bagola, poentirajući u svojem stilu. Self help ili čisti help, ono kada ti netko kaže hodaš ravno u rupu. Sam kaže – možda izgleda kao self help budalaština, ali razgrađivanje toga što je u tebi nije loše uz stručnu pomoć, to je dobar korak, podsjeća Bagola. Kaže da je jako bitno postaviti si zdrave granice u životu jer se tako postiže i uspostavljenje zdravih odnosa. Govori da je pljačka vjere jednih u druge, poštovanja i povjerenja ono što nas dovede do burnouta.
– Stoici bi rekli da je ono što imamo u svojim rukama odnos sa svijetom i to trebamo regulirati – ispriča kao uvod u priču o opasnostima koje su njega, ali i većinu dočekale u životu. – Najveća opasnost su očekivanja, blještavo zavijena u medijski celofan, a očekivanja društva nas nagone na borbu za sreću – kaže i onda zastane kako bi se pozabavio tom misli. – Borba i sreća nisu spojivi. Ono što sam shvatio s burnoutom jest da se prvo trebam riješiti neostvarenih očekivanja svijeta koji očekuje našu neprestanu dostupnost i neprestanu ushićenost. Ja to zovem optičkim optimizmom – tumači Aljoša.
– Na društvenim medijima se prikazujemo sretnima i zadovoljnima, ali si ustvari lažemo. To je psihološki temelj, jer kada nisi iskren, nisi sretan. Svi se uhvatimo na tu zamku, trebam biti sretan, bogat, slavan, ta su očekivanja veoma hard core, a kad nemamo dobar odnos sa samima sobom, nemamo dobar odnos ni sa svijetom – govori kako se dovedemo do toga da nam se svijet i svi odnosi čine toksičnima.
– Uhvatio sam se u ulozi žrtve, gunđao sam kako nije u redu ovo, nije u redu ono, a to je pozicija pasivne agresije, gdje nisi zadovoljan samim sobom, i zbog toga se moramo naučiti tome da sreća, uspjeh i bogatstvo nisu i nikako ne mogu biti cilj – govori o nečemu što svi prolazimo, a neki i žive takve živote. Oni koji su uvijek nezadovoljni. – Ja koristim banalni recept koji se krije u riječi ravnoteža, ponekad nam nešto treba biti ravno jer ako nije, bit će nam samo teže. U životu moraš znati što će ti biti ravno jer se ne smiješ trošiti, nego fokusirati na bit i onda se riješiti toksičnih utjecaja – kaže. I onda, kao da se ispričava, nastavi.
– Teško je to zazipati u manje floskularnu formu, ali moramo biti sretni u toksičnom svijetu – izgovori s osmijehom.
Ako pratimo jungovsku psihologiju, problemi počinju kada nas naši roditelji odgajaju, kada kažu što cmizdriš, zašto plačeš, a mi sve to maknemo u našu podsvijest da bismo ih učinili sretnima. Jung to zove našim sjenkama. Sve što želimo kao djeca jest da su naši roditelji sretni i ne želimo ih razočarati, pa počinjemo glumiti ideal sebe, da smo stalno i samo dobri, ali sve ono što smo gurnuli u podsvijest su sjenke, a one nam se vraćaju i predstavljaju velik problem za našu sreću.
Dobivamo psihogenetsku štafetu naših roditelja i to nas definira mnogo više nego što mislimo, tako da je pretpostavka da smo kao ljudi tabula rasa prilično nepotpuna postavka. I ja sam mislio da sam pobjegao od tog radoholičarstva moje obitelji, no to me sve dostiglo na jednoj točki života – spomene burnout, pregorijevanje poslom i životom. – Mislio sam da je to nešto što se može izgurati s tjedan ili dva odmora i da si onda opet supermen koji može sve odraditi. No, bol koja dođe je podsjetnik života da je vrijeme za promjene.
Jedan psiholog dobro kaže da je bol već ukalkulirana u sreći. Svi smo veoma definirani obitelji, društvom i narodima. Pogledamo li to na većem, širem nivou, to se vidi u Sloveniji, gdje mnogi pate od kompleksa manje vrijednosti zbog povijesnih okolnosti. To nam je u našem podsvjesnom svijetu jako važno i utječe na to kako živimo, kako radimo i ako taj radar nije uključen, kako bismo se upoznali i voljeli, onda ćemo stalno nalaziti probleme. Naš je zadatak učiti o životu, a drugi je dio prepoznati što više patologija i suočiti se s njima jer je to veoma korisno za našu djecu – govori i iako nije religiozan, spomene Boga.
– Fraza kaže da je Bog u ljudima koji dolaze na tvoj put, a mi mislimo samo na dobre, ali možda su nam bolji oni koji nam ne rade dobro jer su potaknuli patologiju koju moramo razriješiti. Kad na svijet pogledaš kroz drugu optiku, a to treba gledati kao na igru, i tako razmišljati, onda svijet postaje odličan teren da shvatiš da si puno više autonomniji nego što misliš. Tvoj male promjene znače puno i imaju snažan efekt – priča kroz osmijeh.
Ono važno – inzistira na tome da ne treba odustati od sreće, poučava da prema sreći treba imati zdravi odnos.
– Sreća je jedna od brojnih emocija koje imamo i ako na sebe pogledamo kao na biološki aparat i ustroj, onda su sve emocije koje imamo potrebne jer ih je priroda predvidjela za našu upotrebu i potrebu da preživimo – izgovori. Njemu je pisanje donijelo zadovoljstvo, vjerojatno i sreću.
– Kada sam se vratio na posao imao sam burnout PTSP, što je često. Nakon mučnog oporavka, dogovorio sam trogodišnji izlazni period, a istodobno sam tragao za područjem koje će me ispunjavati kao što me je nekada ispunjavalo oglašavanje – opisuje.
– Tako sam svoje stručne kolumne radi terapijskog utjecaja zamijenio psihološkima radi istog učinka. Super mi je bila reakcija javnosti, iz toga sam doznao da svi u tišini malo trpimo i glumimo oduševljenje životom. Organski sam počeo pisati knjigu na tu temu, nakon izlaska sam i predavao o tome i predavanja su bila krcata. Krenuo sam u nešto što zovem osvježena jedinstvenost, bio sam zadovoljan svojim talentom i kreativnošću – zaključuje Aljoša Bagola.
Autor: Jutarnji list