“Dok još nismo bile vaše” – istinita priča o trgovini djecom i ljubavi između braće i sestara
Lisa Wingate renomirana je američka autorica, koja u svojem opusu broji više od dvadeset romana, ujedno i bestselera. Njezin rad osvojio je brojne nagrade ili je pak nominiran za njih, uključujući Pat Conroy Southern Book Prize, Oklahoma Book Award, Carol Award, Christy Award i RT Reviewers’ Choice Award.
Knjiga “Dok još nismo bile vaše“ (Before We Were Yours) posljednji je roman u njezinoj bogatoj karijeri. U samo godinu dana knjiga je osvojila srca brojnih čitatelja, ali i kritičara. Tome u prilog idu i brojke koje otkrivaju da se roman prodao u više od milijun primjeraka, dok je punih godinu dana proveo na listi bestselera New York Timesa. Vrijednost knjige prepoznao je i Goodreads, inače popularna društvena mreža za ljubitelje čitanja, koji ju je proglasio najboljom u kategoriji povijesne fikcije.
U romanu nadahnutom istinitom pričom, dvije će obitelji biti zauvijek promijenjene potresnom nepravdom koja se dogodila nekoliko naraštaja prije.
Memphis, 1939. godina. Dvanaestogodišnja Rill Foss s mlađim sestrama i bratom živi čarobnim životom na obiteljskom brodu na rijeci Mississippi. Ali, kad je njihov otac jedne olujne noći prisiljen žurno odvesti njihovu majku u bolnicu, Rill preuzima nadzor – sve do nasilnog dolaska neznanaca. Djeca obitelji Foss otrgnuta su od svega poznatog te smještena u sirotište Zajednice dječjih domova Tennesseeja, ali ih uvjeravaju da će se uskoro vratiti roditeljima – no, ubrzo uviđaju mračnu istinu. Prepuštena na milost i nemilost okrutne voditeljice sirotišta, Rill se u svijetu opasnosti i nesigurnosti trudi zadržati sestre i brata zajedno.
Ova zanimljiva, potresna i na kraju poticajna priča Lise Wingate, utemeljena je na jednom od američkih najzloglasnijih skandala. Georgia Tann, voditeljica organizacije za posvajanje sa sjedištem u Memphisu, kidnapirala je siromašnu djecu i prodavala je bogatim obiteljima diljem zemlje.
U jednom od intervjua, Wingate je između ostalog otkrila što ju je inspiriralo za pisanje ovog romana, ali i priče koje nisu opisane u knjizi.
„Jednu sam večer radila do kasno navečer i to na materijalima za neku drugu priču. Za to vrijeme imala sam upaljen TV koji mi je pravio društvo. Oko dva ujutro emitirala se repriza “Investigation Discovery: Dangerous Women“, podignula sam pogled i primijetila slike starog dvorca. Jedna od soba bila je ispunjena koljevkama i djecom. Neka su se plakala ili smijala, nekima su obrazi bili crveni, znojni ili su samo izgledala bolesno. Odmah sam pojačala zvuk na TV-u i ostala iznenađena od bizarnosti, tragedije i potresnom povijesti Georgije Tann i njezinom organizacijom za posvajanje sa sjedištem u Memphisu. Najšokantnija stvar u cijeloj toj priči je vremenska okosnica kada se sve to dogodilo. Georgia Tann i njezin centar djelovali su od 1920. do 1950. Nakon što sam to vidjela, neke slike, jednostavno nisam mogla izbaciti iz glave. Nisam se prestala ispitivati što se dogodilo s tisućama djece koji su bili žrtva Georgie Tann i njezinog sustava, a sve kako bi se ostvario profit. Gdje su djeca sada?
Morala sam tu priču dublje istražiti. Nisam mogla vjerovati da je Georgia imala široki krug ljudi s kojima je surađivala, da je utjecala na život toliko djece i da je to sve posljedica njezine okrutnosti i pohlepe. Procjenjuje se da je kroz njezine ruke prošlo više od pet tisuća djece. U njezinom sustavu, koji je trebao brinuti o siročadi, mnoga su djeca bila zanemarena, zlostavljana, neobrazovana i živjela su u nedostatku medicinske skrbi i hrane. Od svojih obitelji bila su odvojena bez priprema ili bilo kakvog objašnjenja. Jednostavno su ih ponudili kao proizvod. Budući roditelji mogli su birati boju kose, očiju, godine, spol, religijsku pozadinu ili možda neke genetske predispozicije za određene talente, kao što su umjetnost ili glazba. Sve dok su postojali roditelji koji su imali mogućnosti da sve to plate, mogli su izbjeći brojne prepreke na koje bi naišli prilikom zakonskog procesa posvojenja. Postojale su glasine kako su članovi obitelji poklanjali djecu onim parovima koju su izgubili dijete ili ga iz zdravstvenih razloga nisu mogli imati.
Pitala sam se što je bio motiv Georgie Tann? Kako to da je toliki broj odvjetnika, socijalnih radnika, sudaca i skrbnika bio prisiljen u ovome sudjelovati ili zašto su zažmirili na otmice i nasilje nad djecom. Kako to da je više od pet tisuća djece iz centra moglo samo nestati, a da nitko nije istraživao gdje se nalaze i jesu li živa uopće?
Koje su najzanimljivija otkrića vezana uz ovaj slučaj, a da ih niste spomenuli u knjizi?
Postoji jedan zanimljivi detalj koji se ne nalazi u romanu, a radi se o istrazi koja je provedena nakon što je cijeli slučaj oko Georgie Tann okončan 1950. Izvješće koje je tada predano guverneru Browingu bilo prepuno informacijama o zlim i uvrnutim metodama koje je Tann provodila, smrti djece te panici i strahu posvojiteljskih obitelji da će odgajati djecu koja su oteta. Također, bilo je i dirljivih novinarskih priča ispisanih nakon nekolika godina koje su otkrivale spajanje razdvojenih obitelji.
Koje su poruke koje će čitatelji moći izvući iz ove priče?
Nadam se da će svi koji pročitaju roman shvatiti da nas prošlost ne smije definirati. Rillino iskustvo trebalo bi pomoći onima koji su se zbog prevelike boli jednostavno prestali boriti u životu. Rill se suočavala s problemima dok je odrastala, a kao stara žena dala je savjet tridesetogodišnjoj Avery: „ženina prošlost ne smije predvidjeti njezinu budućnost.”
Život u obrambenom položaju samo je jedan od načina koji drugim ljudima dopušta da nam određuje tko smo i u što vjerujemo. Živjeti prema vlastitim pravilima je rizično, ali s druge strane na kraju tog procesa nalazi se svijetlo, sloboda i ispunjenje. Upravo se nadam da će čitatelji to shvatiti kao glavnu pouku ove knjige. Naši žuivoti imaju svrhu, ali kako bi ispunili tu svrhu moramo prvo izgraditi sami sebe.
Osim toga nadam se da će ova istinita priča govoriti o životima te djece. Samo ako se prisjećamo povijesti nećemo dozvoliti da je ponovimo. Važno je da mi obični ljudi, koji smo zauzeti ubrzanom svakodnevicom, zapamtimo da su djeca ranjiva i da svaki dan na tisuće djece doživi sudbinu koju je doživjela i Rill. Moramo biti svjesni. Moramo biti dobri susjedi, odlučni zaštitnici voljni pomoći, mudri učitelji i snažni zagovornici ne samo naše biološke djece, već svu djecu svijeta.
Cijeli interju možete pročitati na: http://authorculture.blogspot.com/2017/07/interview-with-lisa-wingate.html