Knjiga donosi sva Leonardova najvrjednija remek-djela – slike, studije i skice – od prvog, nedvojbeno Leonardovog crteža iz 1473. godine, koji je vlastoručno datirao, sve do predzadnjeg otkrića – Portreta mlade zaručnice.

Prateći umjetnikov stvaralački opus od samih početaka do kraja, knjiga cjelovito predstavlja sva Leonardova slikarska remek-djela, skice i studije iz galerija, muzeja i zbirki iz brojnih europskih zemalja (Italije, Njemačke, Francuske, Španjolske, Nizozemske, Velike Britanije, Švicarske, Austrije), kao i iz SAD-a, Kanade, Japana. Predstavljena su i djela iz zbirke engleske kraljice Elizabete II. u Windsoru.

Najnovija otkrića o slikarskim postupcima Leonarda da Vincija

U knjizi su predstavljena i najnovije spoznaje i rezultati (npr. vezani uz slikarske postupke), do kojih su znanstvenici došli s pomoću najsuvremenijih istraživanja, metoda i analiza, uključujući infracrvenu spektrografiju, radiografijo, reflektografiju…

Posebna pozornost »skrivenom« detalju najpoznatijih slika

Tko se skriva iza osmijeha Mona Lise, Gioconde iz Louvrea?

Supruga firentinskoga trgovca? Ljubavnica gradskoga uglednika, nepoznata dama s balkona, Leonardova ljubavnica, možda čak Leonardova majka Caterina, Kristova majka, djevica svećenica, sophia ili… možda čak i umjetnikov autoportret, što tvrde neki znanstvenici na temelju virtualnih simulacija…

Odlomci iz knjige

(…) »Zaista, godine 1513. Mona Lisa je imala 34 godine, a koliko bi ih mogla imati Gioconda iz Louvrea? Ne smijemo pogriješiti i zaboraviti kako i koliko je Leonardo umjetnošću idealizirao stvarnost.
Među mnogim hipotezama je i ona Carla Vecceja, prema kojoj je »stanovita Firentinka«, koju je Leonardo naslikao »prema modelu« za Giuliana i koja je potom nazvana »Gioconda iz Louvrea«, zapravo »gospoja Isabella Gualanda«, koju Beatis spominje u Bloisu, dan nakon posjeta Clouxu.

U njegovom Dnevniku čitamo: »Tamo [u dvorcu Blois] bila je i slika na kojoj je naslikana neka prilično lijepa gospoja iz Lombardije [s bilješkom na rubu stranice: »Slici je model bila neka milanska gospoja«], međutim, koliko sam čuo, ne tako lijepa kao gospoja Gualanda [s bilješkom na rubu stranice: »Gospoja Isabella Gualanda«].«

Već s dvadeset tri godine bila je udovica, pa bi stoga i veo na kosi bio opravdan. Živjela je između Rima i Napulja, u krugu Costanze d’Avalos i Vittorije Colonne. Je li možda smatrana »Firentinkom« jer je potjecala iz neke toskanske obitelji (Gualandi)? Postoji sumnja. Unatoč svemu, zanimljivo je da se Isabella rodila 1491. godine, ocu Ranieriju Gualandiju iz Pise i majci Bianci Gallerani, sestrični one iste Cecilije koju je Leonardo prikazao na slici Dama s hermelinom. Je li portret koji je u svom Canzonieru opjevao Eneo Irpino zapravo Leonardovo djelo? I podudara li se ta zadnja slika s »Giocondom« u Louvreu?

De Beatisovo svjedočenje je dakako u suprotnosti s odlomkom iz Vasarijevih Života, koji su već gotovo pet stoljeća izvor nesporazuma u povijesti umjetnosti. Kad čitamo Vasarijev opis, odmah nam je jasno da to nije slika koja je danas izložena u Louvreu: »U očima su joj se vidjeli sjaj i vlažnost, koje možemo opaziti kod živih ljudi, a okruživali su ih nježne crvenkaste sjene i trepavice koje je moguće naslikati samo s najvećom preciznošću; obrve, sad gušće, sad rjeđe, ne bi mogle biti prirodnije po tome kako su izlazile iz kože i kako su bile okrenute s obzirom na pore na njoj…«

Vasari, između ostalog, uopće ni ne spominje krajolik, koji je tako očit i značajan na slici iz Louvrea; no, konačan i apsolutan dokaz su obrve: »Gioconda« ih uopće nema. Čak je i Stendhal bio iznenađen što »ta lijepa žena nema obrva«: njihovu odsutnost možemo objasniti ondašnjom modom, no u svakom slučaju »Gioconda« iz Louvrea nije Vasarijeva Mona Lisa. I to unatoč činjenici što je nedavno otkrivena jedna moguća dlačica nad lijevim okom – jedina dosad. Sasvim je razumno zaključiti da su »Lisina glava«, koja je morala nastati prije listopada 1502., i »Gioconda« iz Louvrea dva različita djela – kao »Gioconda« i »Mona Lisa«, kako navodi Lomazzo u svom tek 1584. godine objavljenom Traktatu o slikarskoj umjetnosti.

Dubinska interdisciplinarna znanstvena istraživanja slike, provedena u Centre de Recherche et de Restauration des Musées de France, predstavljaju iznimno djelo. Ona dokazuju da sliku ne možemo smatrati nedovršenom (osim možda nekih minijaturnih, gotovo nevidljivih sekundarnih detalja) te da nije plod dugog nastajanja, o kojem govori Vasari: »Leonardo je počeo za Francesca del Gioconda slikati portret njegove žene, Mona Lise, slikao ga je četiri godine i naposljetku ga ostavio nedovršenim.«

Naprotiv, slika je bila skicirana brzo, u tehnici »crtanja sa slikanjem«, i napravljena s jako razrijeđenim premazima boje, koje danas nazivamo glazurom.

(…) S Giocondom se može vrlo lako »manipulirati« upravo stoga što predstavlja idealnu mješavinu složenosti i materijalnosti. (…)

Ne samo da su njen slavni smiješak optužili da je »noćni« i »makijavelistički«, već ga je i Aldous Huxley 1922. godine opisao kao »varljivu masku osvetoljubive žene«, dok je Lawrence Durrell 1957. godine za njega rekao da je »osmijeh žene koja je upravo za večeru proždrla svog muža«. Sir Kenneth Clark ga je usporedio s cerekom mačke u knjizi Alica u zemlji čudesa, a Leo Steinberg je pak u slavnom stripu postavio neobično pitanje: »Umjesto što se pitamo zašto se Gioconda osmjehuje, trebali bismo se pitati što je sprečava da se ne smije!«

No, od svega vjerojatno su najdojmljivije riječi kojima je D’Annunzio prepustio »Giocondi« svršetak fantastičnoga scenarija njene krađe: »Nikada nećeš znati zašto se smijem.«

Intrigantne tajne drugih najpoznatijih slika

Slika Kristovo rođenje

Što predstavlja tajanstveni leteći objekt u pozadini slike? Po nekima je to nagovještaj pojave vanzemaljaca…

Slika Madona u špilji

Zašto postoje dvije različite slike: jedna iz Louvrea i druga iz Londona…

Slika Posljednja večera

Zašto postoje protuslovna tumačenja ove slike? Čija je to tajanstvena ruka, čije je to blago lice među apostolima…?