INTERVJU Karmen Bosnić, Novi list

Trebalo mi je dvadeset godina da postanem poznata »preko noći«

 

Svatko tko je čitao »Malu parišku knjižaru« njemačke spisateljice Nine George zna da prava knjiga ako se čita u pravo vrijeme može izliječiti i najteže probleme. Monsieur Jean Perdu točno zna koja knjiga liječi tugu, koja nesretnu ljubav, a koja pomaže kod melankolije i svakome tko ga pohodi u njegovoj plutajućoj knjižari na rijeci Seine u Parizu uvijek će propisati upravo onu koja će na tu osobu djelovati iscjeljujuće. Najbolji lijek za najveće patnje, dobro je to znano protagonistu romana »Mala pariška knjižara«, knjiga je »Svjetla juga«, koju treba čitati do tri stranice na dan, no problem je što ju mnogi kojima je trebala nisu mogli pronaći na policama knjižara sve do 2019. godine, jer je postojala samo u mašti Nine George. A onda ju je konačno napisala.

S više od milijun i pol prodanih primjeraka svjetske uspješnice »Mala pariška knjižara« (Das Lavendelzimmer, 2013), prevedene na 37 jezika, osvojila je 2016. i čitateljsku publiku u Hrvatskoj, a četiri godine kasnije, kod istog hrvatskog izdavača, Mozaik knjige, predstavlja najnovije djelo »Svjetla juga« (Südlichter, 2019).

– »Svjetla juga« govore o moći knjiga i o tome kako one mogu promijeniti čovjeka, čitavo društvo, pa čak i doba jer – knjige nisu za kukavice. Kad je prodavač rabljenih predmeta Francis Meurienne otvorio putujuću knjižnicu Philis u Nyonsu 1968. godine, morao se suočiti s nepovjerenjem stanovnika Provanse prema književnosti općenito, a posebno njezinoj nepredvidljivosti. Uvijek uz njega u bibliobusu, koji djeca nazivaju »bibibus«, dvanaestogodišnja je djevojčica, njegova neobična pomoćnica Marie-Jeanne, koja ima jedinstven dar: doslovno može vidjeti ljubav i čije je srce kome predodređeno. To je knjiga utjehe, knjiga bajki, ljubavni roman, roman o neizgovorenim žudnjama, ljudskoj naravi, i ispričana je iz posebne perspektive, jer je pripovjedač ljubav, kaže George koja u svojoj knjižnici ima oko 3.500 knjiga, procjenjuje da ih je pročitala više, oko 4.200, i iako je svaka na njoj ostavila traga istaknut će njih tri – »Ribu bez bicikla« Elizabeth Dunkel, iz vremena kad nije znala želi li voljeti ili biti voljena i što joj je teže podnijeti, »Dnevnike« Anais Nin, koji su joj pomogli razumjeti njen seksualni identitet, i »Otmjenost ježa« autorice Muriel Barbery, knjigu koja je bila njezin lijek.

– Nakon iznenadne smrti mog oca, imala sam osjećaj da se nešto u meni slomilo. Nikad nije od mene zahtijevao da budem samo lijepa ili dobra djevojčica. Želio je da razmišljam, da razvijem unutarnju izdržljivost, da poštujem ljude, kulture, religije, da nikad ne smatram da je važna jedino moja istina. Na neki način, odgajajući me postavio je temelj da vidim svijet onakvim kakvim ga vidim. Nekoliko mjeseci nakon očeve smrti pročitala sam »Otmjenost ježa« i pomogla mi je da zaplačem. Kao da sam bila smrznuta zbog šoka što sam izgubila oca, najboljeg prijatelja i najpouzdanijeg suputnika, nisam se mogla pomaknuti, plakati, smijati se, ni govoriti. Čitanje te knjige bilo je poput katarze. Tuga koju sam duboko osjećala redefinirala je što mogu i što želim pisati i tako sam pisala »Malu parišku knjižaru« o životu, o preživljavanju nakon smrti voljene osobe, o moći knjiga da izliječe sve, apsolutno sve. I o tome kako je živjeti u svojim snovima. Osjećala sam se slobodnom raditi što god želim, jer sam već proživjela ono najgore u životu. Nakon toga, pravila se više ne odnose na mene. Onima koji prežive, ništa nije zabranjeno.

Kako se nositi s tugom nakon gubitka najmilijih, strahom od smrti, procesom tugovanja?

– U tome nam može pomoći samo vrijeme. I još vremena. I onda još vremena. Zbog brzog načina života u globaliziranom svijetu, ljudi često misle da moraju odraditi tugu u otprilike dva tjedna ili tri mjeseca. Čak i drugi to očekuju od osobe koja žaluje. »Hajde, prijeđi preko toga!« Osjećaju se neugodno, jer se ne znaju nositi s tuđom tugom. Ali istina je da će rana biti tu zauvijek. Zarast će i zacijeliti izvana, ali iznutra niste ista osoba – dobili ste na dubini. Veća ste osoba i duša, što znači da imate više mjesta za dublju ljubav, dublju nadu i dublju snagu. Ali dajte si vremena. Čak i godina.

 

Jeste li očekivali da će vaš roman »Mala pariška knjižara« postići tako velik uspjeh kod čitatelja, osvojivši prva mjesta na svjetskim ljestvicama najčitanijih knjiga?

– Ne, nisam. Trebalo mi je dvadeset godina da bih postala poznata »preko noći«. Naravno, svaki pisac se potiho nada da će ga jednog dana čitati cijeli svijet. Kad sam bila vrlo mlada djevojka, svaki sam tjedan odlazila u knjižnicu kako bih posudila pet knjiga, koliko je bilo dopušteno. Kad sam pročitala Johna Irvinga, shvatila sam da želim pričati priče »iza zavjese«. Da, tako sam vidjela odrasle, kako iza »zavjesa« skrivaju svoju tugu, svoje sumnje i čežnje. Voljela bih da mogu pričati priče poput Irvinga – to je bila moja nada svih tih godina.

 

Što je sa strahovima koji sprečavaju živjeti život u potpunosti?

– Bojimo se izgubiti ono što poznajemo – ma kako bolno to bilo. Drukčiji način života, s drugim partnerom ili čak sami, ili selidba u drugo mjesto ili zemlju, ispunjava dušu velikim strahom, to je zajedničko većini ljudi. Promjene nikad nisu lake, a nakon svih tih godina, toliko su nam bliski naši svakodnevni izazovi i neugodni osjećaji ili nesreća, da nam se rizik da ih izgubimo čini prevelik, iako bismo mogli steći nešto neočekivano, ali ispunjavajuće. Moja krilatica je: Život započinje s one strane straha.

 

Sa suprugom Jensom Joom Kramerom pišete trilere pod pseudonimom Jean Bagnol. Kako izgleda vaš stvaralački proces udvoje? Kako gradite priču, kako ju pišete?

– Glavno je da se ne razvedete zbog zapleta! Imamo tri određena pravila. Podijelili smo glavne likove, pa on ima svoj tim – mačke, negativci, ljubavna priča, a ja svoje – istražitelj, novinar i krajolik. Hrana i vino. Zajedno razvijamo zaplet, tako da oboje točno znamo što se događa u kojem poglavlju. Nakon pisanja poglavlja, izmjenjujemo se i uređujemo tekst. Na kraju je najvažnije pravilo da priča sama odlučuje. Ne Jens, ne ja. Što priča želi od nas da izbrišemo ili ostavimo? Uobičajeno je također pravilo da se ne smije razbiti više od jedne čaše ili tanjura dok se prepiremo oko radnje!

Pod pseudonimom Nina Kramer 2008. napisali ste triler o novinarki Romy Cohen »Ein Leben ohne mich« (»Život bez mene«) za koji kažu da je o ženskom reproduktivnom zdravlju, no kompleksno je to znanstveno-fantastično djelo.

– Taj roman sam napisala, jer sam bila jako zainteresirana za znanstvene fenomene i pojave na crnome tržištu: trgovini reproduktivnom robom, spermom i jajašcima – i važnošću takozvanog emocionalnog pamćenja o vlastitom identitetu. Željela sam shvatiti postoji li neka vrsta sjećanja o tome kako smo stvoreni.

 

O temama kao što su ljubav, seksualnost, eroticizam pišete pod pseudonimom Anne West. Te teme uvijek izazivaju mnoštvo prijepora.

– Da. Iznenađujuće, nikada nisam optužena za leševe u svojim kriminalističkim romanima kao zbog ljepote tjelesnog susreta.

 

Autorica ste »Kamasutre bez hernije« i »Prve pomoći za zaljubljene«. Što bi bilo dobro znati?

– Vodite ljubav, a ne seks. I, molim vas, nemojte divljati dok oboje stojite pod tušem. To je u određenoj dobi opasno.

 

Radili ste kao novinarka, kolumnistica, urednica (Cosmopolitan, Penthouse, TV Movie, Frau im Trend, Hamburger Abendblatt, Die Welt, Die Zeit, Standard). Osim što ste vrlo produktivni, ujedno ste i svestrani.

– Svestranost je utkana u DNK svakog umjetnika. Autori često imaju više toga za reći no što je napisano u njihovim knjigama. Zato sam se osobno politički angažirala kao predsjednica Europskog vijeća pisaca, zauzimajući se za poštivanje autorskog djela, demokraciju i slobodu riječi.

 

Živite u Berlinu i Trévignonu u Bretanji. Koja je razlika u načinu života, u mentalitetu ljudi?

– Usporeni, ljubazni, posvećeni obitelji, u potrazi za zadovoljstvom, zaljubljeni u kulturu; Bretonci mi se čine bliži sebi. Ovdje, na kraju svijeta, stižem u tišini ponovno čuti sebe.

 

Infobox:

Nina George rođena je 1973. godine u Njemačkoj. Od 1992. godine radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Napisala je 28 knjiga, više od stotinu kratkih priča i 600 kolumni. Njezin roman »Die Mondspielerin« dobio je 2011. godine nagradu »DeLiA« za najbolji ljubavni roman. Za kratki triler »Das Spiel ihres Lebens« nagrađena je 2012. nagradom »Glauser«.

Piše pod tri različita pseudonima: pod Anne West objavljuje erotske romane; sa suprugom, piscem Jensom J. Kramerom piše krimiće koje objavljuju pod pseudonimom Jean Bagnol, dok kao Nina Kramer potpisuje znanstvene trilere.

 

Izvor: Novi list (Karmen Bosnić)

Photo: Nina George