RECENZIJA, Tamara Štiglić Vodopić, Čitam Gledam Slušam

“Došao sam da se sjetim svega što sam bio i svega što više nikad neću biti.”

Kad biste morali odabrati pet osoba kojima biste se obratili u ovom trenutku, biste li to mogli? Zašto biste baš njih odabrali? Što biste im rekli? Biste li se sjetili lijepih trenutaka ili biste im morali nešto priznati, ispričati se, možda oprostiti? Na kraju balade roman je koji će vas natjerati da se zapitate kakav je vaš odnos prema vama najbližima. Koliko često biste povukli neku riječ, promijenili svoje ponašanje. Ovo je jedan od onih romana kojima ćete se možda još koji put u životu vraćati jer ćete ga sigurno drugačije doživjeti u različitim životnim fazama. Zaboraviti ga nećete.

Maurice ima osamdeset i četiri godine. Već je dvije godine udovac i s time se jako teško miri. Maurice je sjeo u bar otmjenog hotela jednog irskog gradića i odlučio je ispričati svoju priču, podijeliti s nama svoje najdublje misli, žaljenja, lijepe, ali i ne toliko lijepe trenutke. Odabravši pet osoba kojima će te večeri nazdraviti, Maurice se prisjeća svojih odluka, odnosa s njemu važnim ljudima, upoznaje nas sa svojim ranim i poznim godinama.

Maurice je živio, veselio se, plakao, ljubio, često i griješio. Ali sve je to život. A ovo je roman o životu, jedan od onih koji nema konkretnu radnju, nema uspona i padova, ali nikada nije dosadan. Ovo je priča kakvu bi mnogi osamdesetogodišnjaci mogli i nama ispričati. I bilo bi nam sve samo ne dosadno. Mudrost i znanje treće generacije mogu nam pomoći u spoznaji mnogih stvari. mogu nas natjerati da promislimo o onome što trenutno činimo i govorimo.

Na kraju balade je i predivan ljubavni roman. Jedan od onih ljubavnih romana u kojima se ljubav osjeti na svakoj stranici, a ništa nije eksplicitno izrečeno. I takvi su najljepši. Takvi nam dopuštaju da sami stvorimo sliku, da se sami uvjerimo u tu ljubav, da je doživimo na svoj način. Maurice i žali, kaje se, ali prije svega tuguje. On je ovdje da nam ukaže na moguće pogreške koje već sada činimo. Maurice je onaj glasić u našoj glavi koji se svako malo upali i pokušava nas odvesti na pravi put. Često ne znamo koji je to put. I onda se nađemo u njegovim godinama i shvatimo da smo propustili toliko trenutaka, da nismo izrekli pola toga što smo htjeli, da nismo voljeli koliko smo trebali.

Na kraju balade govori o prolaznosti vremena. Ne možemo protiv toga i zato treba živjeti u trenutku, da ne propustimo sve što nam sada i ovdje pruža. Kad zaklopite ovu knjigu, nećete prestati razmišljati, pitanja će samo navirati i tražit ćete nekoga da o njima popričate. Možda ćete se nakratko zaustaviti, čak i učiniti nešto suprotno onome što ste do tada imali u planu. Zapitat ćete se. Svatko nešto drugo, svatko na svoj način. Ali hoćete.

“Sad bih dao svoj posljednji dah da je još jednom vidim ispred tog zrcala. S pobožnim bih divljenjem promatrao svaki pokret njezine ruke, cijenio neku kretnju.”

Svako toliko nam je potrebna jedna ovakva priča, potresna, topla i nadasve ljudska. Jedna od onih u kojima nam nitko ništa ne propovijeda, ona u kojoj ćemo sami pronaći savjet i možda ga i poslušati.

 

Izvor: Čitam Gledam Slušam