RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju
Ja jako volim priče iz II. svjetskog rata, valjda jer me podsjećaju na to da mi kao ljudi možemo preživjeti puno toga i podnijeti i više nego što mislimo da možemo. Ne i zaboraviti, ali podnijeti možemo. I volim priče sa sretnim završetcima, pogotovo one koje su teške za čitanje. Zato vam odmah i kažem da ova knjiga ima happy end, iako je mene on rasplakao. Da, baš sam pustila suze!
To je za mene bila baš emotivna priča, i baš me potresla. Radi se o djevojci koja je preko noći ostala bez oca, jer su Židovi, a ona i majka spasile su se igrom slučaja jer su tu noć kada su nacisti hapsili i odvodili Židove iz Pariza, provele čuvajući djecu njihovih susjeda. Njen otac se ipak nekako pripremao za ovu mogućnost, pa je uputio Evu što da radi ako on nestane, i kome da se javi za nove isprave za sebe, kako bi barem spasila sebe. No, taj čovjek nije održao obećanje dano Evinom ocu, pa je umjesto gotovih isprava Eva dobila samo prazne papire. Očajna ali hrabra, preko noći je sama krivotvorila dokumente za sebe i majku, i uspjela pobjeći s njom iz Pariza, u mali gradić u planinama, iz kojeg su trebale nekako prijeći u Švicarsku. No, sudbina je Evi namijenila nešto drugo. Ubrzo saznaje da mještani tog gradića sakrivaju mnoštvo židovske djece, koja su ostala bez roditelja, i koja očajnički isto tako kao i ona trebaju nove dokumente, nove identitete, koji će im omogućiti šansu za spas i novi život u Švicarskoj ili negdje drugdje, pa Eva ubrzo postaje dio pokreta otpora, krivotvoriteljica, a na užas i zgražanje svoje majke, zbližava se i sa svojim kolegom, koji je katolik. Zaljubljuje se u njega, očajno i nepovratno, dok oko njih bijesni rat, i dok opasnost da budu otkriveni visi non stop nad njihovim glavama, no ona si ne može pomoći, zavoli ga svim srcem. I on nju. No, Evu jako muči to što rade – brišu identitete te djece, dajući im nove, sa novim imenima i Eva se boji da će ta djeca zaboraviti tko su bila, da će zaboraviti svoje naslijeđe jednom kada sve ovo bude gotovo, te da po završetku rata neće moći naći svoje roditelje, ako su preživjeli logore u koje su odvedeni. Njen kolega, Rémy, dolazi do genijalne ideje. S obzirom da se njihova operacija krivotvorenja dokumenata odvija u crkvi, on predloži da u jedan stari svezak upisuju imena te djece pomoću šifre koju će znati samo njih dvoje. I prva imena koja upišu da budu njihova, njihovi novi identiteti, pa taj svezak postaje Knjiga izgubljenih imena, i Eva pristaje na to. No rat će razdvojiti Evu i Rémyja, a ta će knjiga postati puno više od popisa djece koju su njih dvoje spasili, a tajnu o tome svemu neće otkriti nitko narednih 60 godina.
Genijalna priča, jednostavno genijalna. Jedinstvena, lijepa, duboka, emotivna, potresna, teška, iznimna. Prekrasno napisana, napeto i uznemirujuće tužno, iako vas tjera da ju ne ispuštate iz ruku dok ne dođete do kraja. Koji je mene rasplakao, ali više nekako od olakšanja.
Morate ju pročitati, vjerujte mi, morate!
Izvor: Ovisna o čitanju