RECENZIJA Sandra Bašić, Knjige u svom filmu

“Djevojka iz pisma” je roman dvostrukog pripovijedanja iz perspektive dva snažna ženska lika –  Ivy Jenkins, mlade djevojke koja 1956. godine zatrudni i biva poslana u samostan Svete Margarete, mračnu kuću za neudate majke i Samanthe Harper, novinarke i samohrane majke, koja 2017. godine pronalazi pisma koja je Ivy napisala svom ljubavniku, moleći ga da je dođe spasiti iz tog užasnog mjesta, što on nikada neće učiniti.

Samantha je uvučena u tragičnu priču, otkrivajući mnoštvo neobjašnjivih smrti koje okružuju ženu i njezino dijete. Budući da je samostan upravo predviđen za rušenje, preostaje joj samo nekoliko sati da riješi šezdesetogodišnju tajnu, prije nego što se istina zauvijek zataška.

Iako je Sveta Margareta potpuno izmišljena lokacija, radi se o spoju mnogih domova i priča u Irskoj i Velikoj Britaniji koje je autorica istraživala, dok su sami uvjeti prikazani u domu stvarni. Većina ljudi uopće nije svjesna da su te institucije zaista postojale u nedalekoj prošlosti 20. stoljeća, gdje su roditelji i socijalni radnici vršili ogroman pritisak da se te jadne djevojke, mimo svoje volje, odreknu svojih beba. To proživljeno iskustvo je traumatiziralo mnoge žene do te mjere da su godinama patile od lošeg mentalnog i tjelesnog zdravlja, a mnoge nisu mogle imati više djece.

“Časne sestre i više su nego okrutne. Tuku nas štapovima i svime što im se nađe pri ruci ako samo pisnemo. Smijemo se samo moliti ili reći: Da, sestro. Molimo se prije doručka, na misi nakon doručka i prije spavanja. Zatim slijedi crno ništavilo prije nego što nas zvono na zidu spavaonice opet probudi u 6:00. Zvono nam upravlja životom: nema satova, nema kalendara, nema zrcala ni osjeta prolaznosti vremena.”

“Ponekad promatram lica časnih sestara, prepuna su mržnje dok tuku mršave, slomljene djevojke i razmišljam o tome koliko su samo one očajnički nesretne kad se ovako ponašaju. Ali zbilja mi ih je žao. One su jednako žrtve kao što sam i ja; kakav tek one jad moraju tolerirati. Časne su sestre lica institucije, ali one ne predstavljaju ljude koji su nas ovdje poslali. Ovdje su nas poslali naši ljubavnici, roditelji, liječnici, vikari, svi kojima bi trebalo biti stalo do nas, svi koji su nas napustili. Da nam nisu okrenuli leđa, kreveti u Svetoj Margareti bili bi prazni.”

Već iz ovih navedenih citata proizlazi okrutnost koja izaziva golemu tugu. Teško je shvatiti da nešto takvo postoji, u bilo kojem vremenskom razdoblju, a kamoli u ovako bliskoj prošlosti u kojoj se smatramo civiliziranim ljudskim bićima. No, jesmo li zaista civilizirani, jesmo li uopće ljudi ili nam je i dalje važno samo što će drugi reći ili misliti o nama? Zar nam je zaista važno da se pred svijetom prikazujemo savršenima, kada znamo da savršenost ne postoji?

I zar nisu časne sestre one koje se, u ime Boga, brinu za dobrobit kršćanske zajednice, pune samilosti i ljubavi prema bližnjemu?

Svi ovi odgovori na pitanja imaju negativan predznak, nažalost. Nije bilo lako čitati o svim tim događajima i usput ostati hladnokrvan. Srećom, bilo je i hrabrih žena u cijeloj toj priči, poput Ivy, koje su pokušale naći svjetlo na kraju tunela.

Bez obzira na tešku i mučnu priču, preporučamo vam da čitate ovaj roman jer je stvarno vrijedan vašeg vremena. Prekrasni su ovakvi romani koji će vas natjerati na razmišljanje i u kojima ćete otkriti da u svom tom moru negativnosti postoje one male pozitivne stvari koje život čine vrijednim i jedinstvenim.

O autorici:
Emily Gunnis je poželjela biti spisateljicom još kao 14-ogodišnjakinja, u vrijeme kad je njena majka Penny Vincenzi (“Pravo lice Cresside Forrest”, “Velika dvojba Francesce Channing”) pisala svoju prvu knjigu.

30 godina kasnije otkrila je da to baš i nije tako lako, no nije imala namjeru odustati budući da je ovaj posao zapisan u strukturi njene DNK. Ova diplomirana novinarka radila je neko vrijeme na televiziji pišući scenarije, sve dok nije shvatila da je pisanje romana ipak njen pravi poziv, kojeg treba slijediti.

I tako je nastao njen prvi roman s kojim smo vas upravo upoznali. Osim “Djevojke iz pisma”, Emily je 2020. objavila još jedan pod nazivom “The Lost Child” (nadamo se da će i kod nas biti uskoro preveden). Tema je slična – nepravedni položaj žena 50-tih godina 20. stoljeća i njihovo zatvaranje u duševne bolnice, sve radi boljeg života njihovih “gorih” polovica. Unaprijed se veselimo!

Ocjena: 9/10

 

Izvor: Knjige u svom filmu