RECENZIJA Romana Ban, Djeco laku noć
Priznajem, slikovnicu “Kako je Fran dobio psa” sudila sam po koricama – i presudila joj odličnu ocjenu i prije početka čitanja.
Naslovna ilustracija, font slova i sam naziv slikovnice osvojili su me na prvu, tako da sam se čak pomalo i bojala da ću se razočarati nakon čitanja…
Ljubav iz djetinjstva
Odmah sam se sjetila svojih sastavaka iz djetinjstva, koje sam pisala doma, ali ne za domaći rad, već za svoj gušt, a čija je tema bila “Kako je Romana dobila psa”.
Nisam ih tako bila nazvala, ali upravo o tome sam pisala. ? O psima koje su ljudi iz grada izbacivali iz auta pokraj našeg sela pa se često događalo da “igrom slučaja”, nakon mojih plačnih zamolbi, završe kao ljubimci moje obitelji…
Sad vjerojatno bolje razumijete zašto sam se odmah “zacopala” u ovu slikovnicu. ?
Psići u ophodnji
Izgleda da se moja zaljubljenost u pse, iako trenutno ne dijelimo dom ni s jednim njihove vrste, prenijela i na Šimu; zadnjih se mjeseci oduševljeno okreće za svim psima na ulici i često mi kaže da bi i on volio imati psića, ali “malenog kao miš”. ?
Dakle, nije čudo što je i njega zaintrigirala priča o Franu. ?
“Ali, mama…!”
Fran je, poput mnoge djece, želio psa. Međutim, baš kao brojni drugi roditelji, i njegovi su bili protiv te ideje.
Mama i tata ostali su zatečeni kad im je jedne večeri Fran iznio neobičan, u detalje razrađen, prijedlog.
Zamolio ih je da mu kupe plišanog psa i uzicu te objasnio da bi se prema igrački-psu ponašao kao da je pravi ljubimac.
Nadao se da će ih na taj način uvjeriti da se zaista može brinuti za psa.
“Predlažem da mi kupite takvog psa i ja ću ga šetati tri puta dnevno u sljedećih pola godine. Ako izdržim toliko dugo, tada mi, molim vas, dopustite da imam psa.”
Probni rok
Vjerojatno misleći kako će mu nova igra(čka) dosaditi nakon nekoliko tjedana, roditelji su pristali i kupili mu crnog plišanog psa.
Fran je svog čupavca nazvao Tobi.
Baš kako je obećao, svakoga ga je dana izvodio u šetnju, noseći ga u rukama.
Ubrzo je upoznao ostale šetače (pravih) pasa, kojima je objasnio cijelu situaciju. Naravno, oni su bili oduševljeni te su ga prihvatili u svoje društvo.
Fran je od njih naučio mnoge stvari koje dotad nije znao o psima, primjerice da se i za pse može plaćati zdravstveno osiguranje!
Ipak, najvažnija lekcija nije se odnosila ni na papire ni na kupovanje različitih potrepština za pse:
“Naučio je od drugih vlasnika da je pas ravnopravan član obitelji i da mora dobiti sve što mu treba.”
Nema odustajanja!
Naučene lekcije nisu ga obeshrabrile, već učvrstile u namjeri i želji da jednog dana dobije pravog psa, stoga je nastavio šetati Tobija baš svakog dana. Više puta dnevno!
Nisu mu smetali ni rano ustajanje, ni ljetne vrućine, ni jesenje studeni!
Napokon…
Uvidjevši koliko je Fran odgovoran i ustrajan, njegovi su ga roditelji odlučili iznenaditi i prije isteka šestomjesečnog roka!
Za Franov su rođendan zajedno otišli do azila i kući se vratili s preslatkim psićem, kojeg su nazvali Medo.
Naravno, uskoro su se svi zaljubili u Medu, tako da su se nekad čak i prepirali oko toga tko će ga prošetati – jer svi su to željeli!
Medo je uistinu postao punopravan član obitelji.
Prekrasno mi je što Medo nije kupljen, već udomljen. ? Izvrsna je to poruka za male i velike pasoljupce!
Slikovnica na odličan način informira djecu o težini svih obveza koje na plećima nose odgovorni vlasnici pasa, ali i opipljivo prenosi svu radost koju dlakavi četveronošci unose u svaki dom.
Baš me zanima koliko će djece pokušati primijeniti Franovu taktiku pri dobivanju ljubimaca! Koji bi roditelj mogao odbiti takav prijedlog?! ?
Ne znam, samo se nadam da mi i Šime ubrzo neće doći sa sličnim planom jer ipak još uvijek naginjem Franovoj mami, ali onoj s početka priče! ? Da živimo na selu, bilo bi drugačije, no tko zna… ?
Izvor: Djeco laku noć