RECENZIJA Rea Kamalić, Pastel portret

Uvijek kada čitam Pavličićeve romane duša mi se nekako ugrije.
Nemojte me pogrešno shvatiti već na početku, nije ovo nikakav topli ili ljubavni roman. Sasvim suprotno, napeti je to triler prepun zapetljanih događaja i nečime što tek na prvi pogled izgleda kao puka slučajnost.
Ipak, u njegovim opisima uvijek pronađem neku toplu notu. Ma gdje čitala njegove romane osjećam se kao da sam doma.

Ne mogu biti objektivna jer ne možete o nekome koga toliko cijenite govoriti objektivno. Tim više što me Pavao Pavličić nikad ne razočara. Kada ne znam što bih čitala, kada sam umorna od loših štiva i rečenica u kojima ne koriste dijakritičke znakove, ali zato svaka ima barem dva veznika (najčešće, dakako, veznik “i”), kada želim siguran odabir, uvijek biram romane Pavla Pavličića, čak i ako sam ih već pročitala. On je moja mirna luka. Upravo me zato ovaj naslov čekao kratko vrijeme na policama. Čekao je da me umore drugi naslovi. I dočekao je.

Ni Štićenom osobom Pavličić me nije razočarao. Napeto štivo, dinamična radnja, likovi koje možete zamisliti. Obična obitelj, stara prijateljstva i neobični događaji.
Cijeli roman počinje jednom neobičnom, ali naizgled nevažnom prometnom nesrećom. Kada na njegovu novom autu neočekivano otkažu kočnice, Remetin misli da je riječ o tvorničkoj pogrešci, ali tehničkim će pregledom utvrditi kako nikakva pogreška nije igrala ulogu, već su kočnice namjerno onesposobljene. I to ne baš stručno…
Takav amaterski pothvat učinjen je na još jednom automobilu na drugom kraju grada, ali je njegov vozač izgubio život. Ali zašto bi itko Remetinu htio smrt?
Na te će se dvije nesreće još čitav niz nesretnih i neobičnih slučajeva, a policijski inspektor Šoštar zamoliti će svoga starog prijatelja Remetina kao prvog unesrećenog da mu pomogne u njihovu rješavanju.

Obožavam ovaj roman. Napet je, radnja ne otkriva baš ništa unaprijed, pa čak i ne dozvoljava da gradite pretpostavke. A upravo to je ono u čemu uživam! Ne mogu baš ništa predvidjeti. Kroz cijeli sam roman imala osjećaj da tražim s njima, da zajednički otkrivamo tragove…

Ne mogu reći da je Štićena osoba najbolji Pavličićev roman jer za mene su još uvijek Bakrene sove broj jedan, ali mogu reći da sam uživala čitajući ga i, kao i sa svakim njegovim romanom, nisam htjela da priči dođe kraj. Vjerujem da je Pavao Pavličić jedan od najboljih domaćih autora, osobito kad su u pitanju trileri. I zato VELIKO, ziasta veliko hvala Mozaiku da mi je omogućio čitanje ove divote!
Moram još spomenuti da je za razliku od većine romana koje običavam čitati, Štićena osoba roman za različite generacije. Nekako se razlika u generacijama, osobito ako je veća, ovih dana jako osjeti. Mladi su prilično usmjereni na tehniku što stariji nikako ne razumiju, a stil života drastično se razlikuje danas u odnosu na nekada. Teško nalazimo zajedničke jezike, u svemu, pa tako i u stvarima koje čitamo i volimo. Ovdje to nije slučaj. Odmah nakon što sam ju pročitala posudila sam ju djedu, jedinoj osobi na planeti kojoj svoje knjige posuđujem jer znam da će i on biti oduševljen, pa vam on i ja ovog puta zajedno preporučamo Pavličića.
Slobodno nam javite dojmove, a mi vam šaljemo tople pozdrave!

Izvor: Pastel portret