RECENZIJA Olga Vujović, Wish

Nerijetko nalazimo nakladnike koji, objavivši s uspjehom roman nekog domaćeg ili stranog pisca, počinju predano pratiti njegovo stvaralaštvo (ne nužno kronološkim redom) čemu dodatno pogoduje ukoliko piše „krimiće“ (posebno serije romana sa stalnim likom).

Američka spisateljica Patricia Highsmith (1921.-1995.) napisala je dvadeset i dva romana (među kojima je pet s likom gospodina Ripleya) od kojih je polovica objavljena na hrvatskom jeziku (prvi je bio „Sovin huk“ u prijevodu Tomislava Mihalića, Znanje, 1982.), ali je ipak niti jedan hrvatski izdavač nije „posvojio“.

Mada je olako uvrštavaju među pisce „krimića“, jer se u većini romana pojavljuju dva do tri leša, njezini su romani ipak psihološki trileri u kojima ona izvanredno opisuje osobni i društveni život prepoznatljivo ukotvljen u zadani prostor.

Duboka voda roman

Sama Highsmith bila je prilično kontroverzna osoba: deklarirala se kao „lezbijka nesklona ženama“, pokazivala je mizantropske sklonosti s naglaskom na antisemitizmu, bila je kronična alkoholičarka i patila je od depresije, te usprkos kratkotrajnih ljubavnih veza, odabrala je samotnjački život s brojnim mačkama i puževima.

Roman „Duboka voda“ („Deep Water“, 1957.) peti je autoričin roman i proučavatelji njezina opusa smatraju ga jednim od najboljih, pa je neobično da se čekalo čak četrdeset tri godine na hrvatski prijevod (Saša Drach, Mozaik knjiga, 2020.).

U fokusu priče je bračni par Van Allen, koketna i promiskuitetna Melinda i strpljiv, tolerantan Vic, a presjek njihova društvena života pratimo kroz njihova oprečna doživljavanja druženja sa susjedima i prijateljima: dok ona, opijajući se i plešući, uživa u muškim udvaranjima, njemu je uglavnom neugodno i dosadno.
Prema sveznajućem pripovjedaču, njihov je brak posljedica inata, jer među njima očito nema nikakvih duhovnih ili ljubavnih dodirnih točaka – to nije čak niti njihovo dijete.

I dok se „moralisti“ zgražaju nad Melindinim ponašanjem i žale Vicovu strpljivost (glupost), on se zabavlja dajući izmišljene crnohumorne izjave poput: „Ako nekoga ne podnosim, ja ga ubijem“. Do sporne izjave je došlo u razgovoru u kojem je Vic aludirao na prethodnog udvarača svoje žene kojeg je netko (tada još nepoznat) ubio.

Vic, dakako, uživa u pomutnji (čak strahu) koju je izazvao svojom izjavom, ali kada novine objave ime ubojice, svi zaključuju da se Vic s njima našalio.

Higsmith podrobno opisuje Melindinu plitkost i Vicovu profinjenost (koju ističe tiskanjem bibliofilskih izdanja) i upravo te protuteže između Melindinih ispraznih zabava i Vicove umjetničke sklonosti, njezinih pijanih očijukanja i njegovih razboritih postupaka, izazivaju kod čitatelja simpatije prema Vicu, koja ne nestaje niti kada Vic doista počini zločine.

Vrlo uvjerljivo prikazana malograđanska atmosfera, majstorski dočarani likovi i odnosi među njima, iskoraci prema zbivanjima koji ne utječu na glavni tok ali doprinose sveukupnoj slikovitosti, strpljivo ispisivanje brojnih zbivanja koji polako i nezaustavljivo vode raspletu izdvaja roman „Duboka voda“ Patricije Higsmith iz kategorije „puke zabave“ i pokazuje da se pojmovi „uzbudljiv i napet“ mogu ravnopravno staviti uz pojmove „analitički i pronicljiv“.

 

Izvor: Wish

x

Prijavite se na newsletter i ostvarite 10% popusta na prvu kupnju!

Pročitao/la sam i prihvaćam Opće uvjete poslovanja i Pravila privatnosti

Svojom prijavom dopuštam Mozaiku knjiga d.o.o. da obrađuju moje osobne podatke u svrhu obavještavanja o njihovim ponudama, do mog povlačenja suglasnosti.