RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa
Kao roditelj, nerijetko se nađem u dilemi kako objasniti svijet svojoj djeci. Što idu stariji sve više apsorbiraju informacije o događanjima iz svoje okoline, kako dobrih i lijepih tako i onih ružnih koji naročito bude njihovu znatiželju i potrebu da ih razumiju. Da razumiju i shvate svijet odraslih. Migrantska kriza je teška i slojevita tema oko koje se često lome koplja i oprečni stavovi obojana bojama nepoznatog i straha. Upravo je ta tema okosnica romana za mlade, splitske autorice Vjekoslave Huljić, koja kao da je pokušala dati nam priliku da prošetamo u cipelama onih drugih koji, shvatit ćemo i nisu toliko drugačiji od nas.
Lara je četrnaestogodišnja djevojčica iz Splita koja ostaje živjeti sa svojim djedom Stipom nakon što njeni roditelji i mlađi brat Petar odsele u Irsku u potrazi za boljim životom. Mada joj odlazak roditelja teško pada, Lara je sretna što će još godinu dana ostati u svom rodnom gradu kako bi završila osmi razred prije nego se i ona odseli u Dublin. Njen dida Stipe je izrazito brižan čovjek, moglo bi se reći nepopravljiv romantičar koji izrađuje makete brodova i uz to pjevuši klapske pjesme o nesretnim ljubavima, povremeno baci na karte s barba Lukša, Lovrom i Nenom i kako se čini, još uvijek voli Larinu baku, svoju bivšu suprugu Matildu. Larina baka, s druge strane je snažna, neovisna žena koja uspješno vodi redakciju svog časopisa, nakon propalog braka posvećena sebi i svojim potrebama, ali i nedvojben oslonac svojoj kćeri i njenoj obitelji. Lara je djevojka izrazito bujne mašte, voli čitati, pjevati i obožava miris drva koji se širi iz djedove radionice. Osjeća da se pomalo ne uklapa u društvo svojih vršnjakinja, te ljeto provodi u svojoj kućici na stablu u društvu svog najboljeg prijatelja Rina.
„Kad ljeto počne juriti svom kraju, nekako ti se ne da pustiti ga iz ruku. Uvijek ti nedostaje još jedno kupanje. Još jednom otisnuti se daskom na more. Uhvatiti vjetar. Zapetljati ga u kosu. Sjediti u ljetnom kinu, pogledavajući u nebo, da nas ne bi pomela ljetna nevera. „
Međutim, njenu će pomalo nostalgičnu svakodnevnicu uzburkati nenadani susret s neobičnom djevojčicom koja se skrila u Larinu kućicu na drvetu. Čisto i nevino dječje srce poput Larinog osjeća da je tamnoputoj djevojčici prelijepih bademastih očiju potrebna zaštita i pomoć, bez obzira što se ne govore istim jezikom. Ono što Lara još ne zna jest da je Lejla izgubila svoje roditelje dok su bježali od čovjeka koji ih je trebao prokrijumčariti preko granice dok su oni bježali iz svoje lijepe ali ratom pogođene domovine Sirije. Lejla je uplašena, tužna i sumnjičava naspram svih osim Lare kojoj je odlučila pokloniti svoje povjerenje i prijateljstvo. Uskoro u cijelu priču uključi i Rino, u početku pomalo zabrinut:
„Rino slegne ramenima. Slušao je oko sebe svakakve priče: te jadni ljudi u nevolji, treba im pomoći, te treba to sve vratiti odakle su došli. Ljudi kao ljudi. Strah kao strah. Maglom ti prekrije razum i osjećaje. Podigne zidove, stvarne ili one u srcima. Lako je pametovati s ove strane. Meni i Rinu. A teško je s one strane nevolje. A nevolja se liječi srce, gdje ga ima. „
Dok Lara i Rino skrivaju Lejlu i pokušavaju smisliti kako joj pomoći te kome se uopće obratiti, nekoliko tisuća kilometara dalje, na zelenom otoku Larina obitelj također se suočava s osjećajem tuđine i na neki način istom stigomom izbjeglica, mada u mnogo blažem obliku. O tome često razmišljaju dida Stipe i baka Matilda nakon što se prošire vijesti da je jedna očajna izbjeglička obitelj izgubila svoju djevojčicu u Hrvatskoj. U svojim srcima žele vjerovati se da bi dobri ljudi pomogli njihovoj kćeri i njenoj obitelji da se nađu u potrebi i zbog toga se nadaju da će ista sudbina zadesiti izgubljenu djevojčicu. Djeca odlaze na otok Brač k Rinovim djedu i baki koji slave zlatni pir, predstavljajući Lejlu kao svoju gluhonijemu prijetljicu Anu. Sudbina je htjela da se svi glavni akteri ove nadasve poučne priče nađu na istom mjestu u isto vrijeme te da se razriješi misterija izgubljene djevojčice, razotkrije identitet čovjeka koji je napokon uspio prodrijeti u Matildino srce i čovjeka kojeg je pohlepa učinila bešćutnim.
Dok smo Sara i ja čitale roman, Lejlin lik nas je jako podsjećao na priču o Yusri Mardini, djevojčici koja je bila izvrsna plivačica u rodnoj Siriji. Nažalost, njeni treninzi prekinuti su građanskim ratom te je bila prisiljena bježati. U čamcu koji ih je trebao prebaciti na otok Lezbos bilo je dvadeset ljudi umjesto predviđenih sedam. Kada se motor pokvario Yusra, njena sestra i još jedan dječak skočili su u vodu te su preko tri sata plivajući gurala čamac dok se nisu dokopali kopna. Yusra je s obitelji otišla u Njemačku i nastavila trenirati. 2016. godine bila je članica prve reprezentacije izbjeglica koja se ikada natjecala na Olimpijadi.
Autorica jeste napisala roman za djecu i mlade, ali nam je ujedno dala i izvrsnu podlogu za razgovor o mnogim osjetljivim temama s kojima trebamo i moramo upoznati buduće generacije. Roman obiluje lijepim slikama zaboravljenih ljeta, osjećanja i strepnji koja se bude u nama dok prelazimo važnu životnu prekretnicu u svijet odraslih i neke nove, surovije stvarnosti. Moram priznati da me se dojmilo kako brzo zaboravimo da su djeca u mnogočemu snažnija, mudrija i plemenitija nego što im mi priznamo. Možda jer još uvijek govore univerzalnim jezikom srca koji nadilazi strah od nepoznatog, različitosti i povrijeđene ponose. Nadam se da ćemo ih jednom znati saslušati i razumjeti.
Izvor: Tarashowa