RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa
Mozaik knjiga nam, nakon “Emme” – Jane Eyre, donosi još jedan vjerujem često zanemarena i podcijenjen klasik iz ženskog pera – autorice Daphne du Murier. S klasicima poput “Jane Eyre” i “Ponos i predrasude” te njihovim ekranizacijama i re-izdanjima o kojima se uvijek govori, pomalo je žalosno što ovu veliku autoricu i njene knjige često prolaze ispod radara.
“Sinoć sam sanjala da sam opet išla u Manderley.”
“Rebecca” je tajanstvena, gotička romansa koja uključuje živopisne, prekrasane opise s radnjom koja oduzima dah. Knjiga je ispričana sa stajališta žene koja nikad nije imenovana i koja se udaje za bogatog, starijeg muškarca po imenu g. De Winter, udovca koji je nekoć bio u braku tajanstvenom Rebeccom. Iako mrtva, njena se sjena i dalje nadvija nad novom suprugom gospodina De Wintera i njihov dom, nadaleko poznato imanje Manderley. Neobičan lik domaćice na imanju (ujedno i Reebeccine bivše prijateljice) gospođe Danvers još dodatno potiče osjet prisutnosti prve gospođe De Winter.
Pomislila sam kako malo znao o tome što osjećaju stari ljudi. Djecu razumijemo, njihove strahove i nade i pretvaranje. Do jučer sam bila dijete. Nisam zaboravila. Ali što je osjećala, što je mislila Maximova baka dok je sjedila tako omotana u šal, s jadnim slijepim očima?
Nova supruga gospodina De Wintera teško se uklopa u život Manderleyja, što zbog svog skromnog porijekla i obrazovanja, tako zbog činjenice da je udana za muškarca koji je djeluje dalek i tajanstven kao i njegova pokojna supruga. Uz to se mora nositi s gospođom Danvers i njenim stalnim usporedbama dviju gospođa de Winters. Sa zapletima i radnjama koje bi samo zaista sjajan spisateljski talent poput Du Maurier mogao smisliti, ovaj je roman sjajan za one koji vole misterije i nikad ne znaju što ih čeka na sljedećoj stranici. To što grofovija Cornwall (jugozapad Engleske) djeluje kao scenografija čitavog romana, čini “Rebeccu” knjigom s posebnom atmosferom.
Roman čitatelja zaista vuče okretanje stranica jednu za drugom i to je bila prva knjiga Daphne Du Maurier koju sam do sada pročitala, te moram priznati da sam zavoljela njezin stil – prekrasne, slikovite opise pomiješane s neprestanim zapletima i karakternim složenostima. Teško je dati detaljni pregled ove knjige bez davanja previše spoilera, ali zaista ovo je sjajno napisana knjiga i šteta ju je ne pročitati!
A ono što volim kod Du Maurier je da ona daje zaista uredne završetke, umjesto da ostavlja čitatelja da sama napravi svoje tumačenje, što može biti dobro, ali nakon toliko radnje smatram da je bolje imati pravi, prepoznatljiv završetak.
Jedino što mi se nije svidjelo u ovoj knjizi jest da je glavni lik pomalo frustrirajuć i voljela bih da mogla biti snažniji ženski lik, ali cijela poanta je u tome što bi ona trebala biti Rebeccina sušta suprotnost i moja je frustracija prema njoj očito nešto što je Du Maurier željela postići kako bi čitatelji mogli usporediti novu i pokojnu gospodaricu Manderlaya.
„Nisu hrabri, ti dani kad imamo dvadeset jednu godinu. Puni su malih kukavičluka, malih neutemeljenih strahova i jako smo ranjivi, može nas se brzo povrijediti… Danas, pod mirnim oklopom srednjih godina, svakodnevni mali ubodi samo nas površno okrznu i brzo ih zaboravljamo, ali tada – kako bismo samo pamtili neku bezobzirnu riječ, kako bi se ona pretvorila u bolnu ranu i kako bi nam se neki pogled preko ramena vječno urezao u pamćenje.“
Iskreno, knjiga me podsjetila pomalo na “Jane Eyre” – iako je Bertha mnogo zanimljiviji lik od Rebecce. Što ni ne čudi jer se Daphne Du Maurier iznimo divila Charlotte Brontë.
Ovo je knjiga kojoj treba malo vremena da vas povuče u svoj svijet, ali ako joj date priliku – isplati se! Osim crno-bijele Hitchcockove verzije ‘Rebecce’, najavljeno je snimanje iste s Lily James, Keeley Hawes i Armie Hammer u glavnim ulogama.
Izvor: Tarashowa