RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa
Irci imaju reputaciju, zasluženo ili ne, kao pripovjedači, ljudi koji vole piti i borci, ne nužno tim redoslijedom. Osamdesetčetverogodišnji Maurice Hannigan osornii neštedljivi narator, prvog romana Anne Griffin, spisateljice rođene u Dublinu, nije iznimka.
Bez da o tome prethodno obavijesti sina, Maurice je prodao svoj dom i farmu, poklonio psa i najavio svims da se povlači u starački dom. Međutim, prvo će se zaustaviti i čitavu noć provesti u dobro uređenom baru hotela Rainsford House, gdje će Maurice pet puta podići čašu i nazdraviti petoro različitih ljudi i sjetiti se, kako kaže, „… svega što sam bio i svega što više nikada neću biti. “
Mauriceov ispunjeni i prosperitetni život sada je vrvi duhovima: njegov stariji i obožavani brat Tony kojeg je promatrao kako umire od tuberkuloze; njegova mrtvorođena kći Molly, koju je držao samo 15 minuta, ali ju je viđao svaki dan svog života; i njegova voljena Sadie, koja je, u trenutku kads je zakoračio u bar, već mrtva dvije godine. Njegov sin, kojeg voli žestinom očiglednijom zbog njegove nesposobnosti da to izrazi, živi preko oceana u New Jerseyu i ima vlastitu obitelj.
Dakle, Maurice sjedi sam, nazdravlja i sjeća se. Grubo isklesanim glasom zaglađenim viskijem i očaravajućim poput namotane kobre, on prosipa život pun radosti i žaljenja, pun nježne ljubavi i gorke, trajne mržnje, prihvaćajući svoje grijehe i ublažavajući njihovu težinu. Dok nazdravlja i razgovara, određeni misterij izbija na površinu. Zašto se, nakon svih tih desetljeća nepokolebljivo zatvorenih usta, Maurice napokon otvara? Ide li zaista u starački dom, mjesto za koje je otprilike jednako pogodan kao i za tradicionalni nomadski šator? Ili ima na umu sasvim drugo odredište?
Griffin, autorica brojnih kratkih priča, uzbudljiv je novi glas u irskoj književnosti. Njezina svestranost čini “Na kraju balade” užitak čitati. Mauriceova priča ispričana je pomalo uvrnutim humorom i patetikom koja izbjegava sentimentalnost, pružajući nam jasan pogled na čovjeka koji se petlja u pitanje s kojim se svi na kraju moramo suočiti: Što raditi sa svojim životom kad su vam ostala samo sjećanja i žaljenja?
“Sve bih dao za još samo jedsan sat njegova društva. Ne bismo morali mnogo razgovarati. Laktovi na šanku. Pred svakim boca tamnog piva. Poluprazne čaše. Gledamo grad. Lupkamo stopalima u ritmu glazbe na radiju ili se smijemo ludosti svijeta. Društvo osobe u koju imaš povjerenja, razumiješ? Nekog tko te shvaća, a da ne moraš objašnjavati, nekog pred kim ne moraš glumiti da je sve uredu. Nekog pred kim možeš bitik u jebenom rasulu. Osjetiti njegovo tapšanje po leđima dok odlazi na zahod. Je li previše tražirti obično uskrsnuće?”
Izvor: Tarashowa