RECENZIJA Maja Posejpal Gelemanović, Knjigoljupka
Nakon što joj prateta Lettie nakon svoje smrti ostavi bilježnicu sa skicama i tri ključa te joj u minutama prije smrti kaže riječ Venecija, Caroline Grant zaputi se u Veneciju prosuti pepeo svoje tete u gradu koji je voljela i saznati što se krije iza ključeva i skica koje je naslijedila od nje. Autorica nas tako vraća u prošlost u 1938. godinu kada Carolineina teta Juliet Browning prvi put posjećuje Veneciju kao učiteljica likovne kulture sa svojim učenicima. Nakon što ondje upoznaje predivnog muškarca, lokalca Leonarda Da Rossija, Lettie se zaljubljuje preko ušiju i silno se želi vratiti u romantičnu Veneciju. Naposljetku to i čini, a sve ono što će se kasnije dogoditi u njihovim životima, zauvijek će promijeniti njihove živote, pogotovo život Lettie. Tajne koje je čuvala cijeloga života izaći će na vidjelo i Carolinein život bit će u potpunosti drugačiji, zahvaljujući njenoj prateti.
”U sobi je i sama vrtjela ključeve u rukama. Što je teta Lettie željela da učini s njima? Da otkrije koja vrata otključava veliki ključ, a to bi mogla biti bilo koja kuća u gradu? Potječe li doista iz Venecije? Zašto bi teta Lettie trebala otvarati neka druga vrata osim onih u pansionu gdje je boravila? I zašto joj je Venecija bila toliko posebna?”
Ono što vam u vezi ove priče mogu reći jest da ćete hodati Venecijom i osjećati se kao da ste tamo iako nikad niste bili ondje. Autorica je tako vješto dočarala Veneciju, u potpunosti je pretvorivši glavnim likom svoje priče. Venecija iskače iz stranica knjige i ljubavnu priču pretvara u još posebniju zbog mjesta na kojemu se zbiva. Da nije ove divne Venecije, ne bi ova priča bila tako romantična, bar što se mene tiče.
”Njegov je poljubac bio nevjerojatno nježan, samo lagan dodir njegovih usana na mojima. Odmaknuo se i gotovo me ljutito pogledao, a zatim je iznenada zgrabio moja ramena, privinuo me uza se i opet poljubio. Ovog su puta njegova usta bila zahtjevna, gnječila su moja, ali nisam se pokušala opirati. Kroz tanku sam haljinu osjećala kako njegovo srce tuče uz moje.”
Jako volim priče vezane uz Drugi svjetski rat i stvarno uživam u pričama koje nam nude paralelnu radnju, onu iz prošlosti i onu koja se zbiva u sadašnjosti. Skice iz Venecije jedna je od takvih. Meni je doduše nešto sitno nedostajalo kako bi ova priča u potpunosti bila za čistu peticu, ali moram priznati kako sam se nakon ove priče osjećala baš kao na svom teritoriju što se čitanja tiče. Knjiga je jako brzo planula, pročitala sam ju u par dana i ono što sam na kraju dobila od nje jest ono što sam i očekivala.
”Čeznutljivo sam ga pogledala. Kao da je osjetio moj pogled, okrenuo se k meni i nasmiješio. Pomislila sam: On me voli i ma što se dogodilo ili što drugi misle, to je važno i vrijedno čuvanja.”
Ovo je bio moj prvi susret s ovom autoricom, sad je na meni da nabavim i Dječaka iz Toskane, a stiže nam i prijevod još jedne njene knjige Vrt pobjede, a gdje drugdje nego kod Mozaik ekipe! Uživajte u čitanju ove priče.
Do sljedeće recenzije,
pozdrav od vaše Knjigoljupke!
Izvor: Knjigoljupka