RECENZIJA Maja Posejpal Gelemanović, Knjigoljupka

Godina je 1964. Katy Speed, dvadesettrogodišnjakinja, svakoga dana prati zbivanja kod susjede Glorije s druge strane ulice. U njenu kuću dolaze i odlaze misteriozne žene, ništa se o njima ne zna, a svi o tome pričaju. Jedne noći Glorijina kuća izgori u požaru, a kada u pepelu pronađu dva tijela, Glorijino i njene kćeri, Katyin otac biva uhićen i optužen za okrutna ubojstva. Katy ne vjeruje da je njen otac sposoban to učiniti i ona odluči sama istražiti i dokazati očevu nevinost. Međutim, što više kopa, otkriva pravu istinu o ubojici i naposljetku riskira i svoj vlastiti život, sve po cijenu oslobođenja oca.

”Dok je ležala na svom toplom krevetu, u svojoj lijepoj sobi, nije mogla prestati misliti na sve one žene uhvaćene u škripac između želje da djeci osiguraju siguran život i osjećaja da moraju šutjeti o batinama koje dobivaju.”

Katy je vrlo hrabra mlada žena, koja i u najtežim trenucima ne odustaje od borbe za vlastiti život i bori se za sve ono u što vjeruje. Ne posustaje i smatra kako odustajanje nije opcija za nju. Mora se boriti do kraja, golim rukama i umom da nadmudri osobu koja joj želi nanijeti zlo. Osobno, Katy me po svemu jako podsjeća na sve te žene o kojima je riječ u knjizi. Ona zapravo predstavlja njihov glas, ona je ono što bi sve žene trebale biti, borbene i ne bi trebale dati na sebe samo tako. Katy je primjer kako jedna žena treba postupati i boriti se za sebe i svoj život, bez obzira na situaciju u kojoj se našla, bez obzira na posljedice. Žena mora pustiti glas i pokazati da je ona vrijedna i moćna i da jedan muškarac ne može određivati ostatak njenoga života!

”U Božjim očima svi počinjemo kao jednaki. Ono što nas razlikuje su putevi koje odabiremo kako odrastamo.”

O nasilju nad ženama malo se priča, a i kad se priča, uglavnom je to potiho. Trebalo bi se vikati na sav glas. Autorica nas ovom pričom uvodi u svijet šezdesetih, kada su žene bile uglavnom potlačene i bezvrijedne, manje vrijedne i pretučene, isprebijane do krvi i lomova kostiju. Uglavnom su šutjele i skrivale svoju bol, nisu otkrivale ono kako se zapravo osjećaju. U braku nije bilo poštovanja prema njima i to je bio problem broj jedan, to je dovodilo do pijanih muževa koji zlostavljaju žene, tuku i maltretiraju i čine ih manje vrijednima. One koje su uspjele pobjeći od takvoga života, sreću su pronašle u svome miru, iako novaca i prilika za njih nije bilo. Ipak, mir i zadovoljstvo koje su dobile bježeći od takvih muškaraca bio je neprocjenjiv.

”Jedini način da promijenimo ovo društvo jest da počnemo kažnjavati muškarce za počinjeno nasilje nad svojim ženama i tako svima pošaljemo poruku da se to više neće tolerirati.”

Izuzetno mi je drago što je ovakva priča došla u naše ruke i što je Mozaik preveo ovu tešku i tužnu, ali ipak nadahnjujuću priču o ženama. Priče žena koje ćete susresti čitajući ovu knjigu, dirnut će vas posred srca i neće vas ostaviti ravnodušnima. Stoga, uzmite ovu knjigu u ruke i pročitajte ju, vrijedna je čitanja.

 

Izvor: Knjigoljupka