RECENZIJA Magdalena Ondrušek, Throne of Bookaholic
Ne znam jeste li primijetili, ali meni se čini kako se u posljednje vrijeme nizaju trileri i drame s istom temom – nestankom djeteta. Upravo je to glavni razlog zbog kojeg sam roman započela čitati bez ikakvih očekivanja jer doista, što još možemo pročitati, a da nije već viđeno, izlizano? Helen FitzGerald dokazala je da je moguće napisati nešto drugačije, nešto neočekivano, nešto što će nas potaknuti da zastanemo i malo se zapitamo.
S obzirom da još nisam majka, ne mogu se poistovjetiti sa situacijama kroz koje novopečeni roditelji prolaze. No, vjerujem da će mnogi čitatelji razumjeti kako je to kad pokušavate smiriti dijete koje ne prestaje plakati. Kad ste učinili sve što ste mogli, sve što se od vas očekuje, slijedom koji se podrazumijeva, no i dalje ništa. Plač ne prestaje.
Zamislite stoga kako je bilo Joanni i Alistairu kad je njihov devetomjesečni sin Noah, tijekom cijelog leta od Glasgowa do Dubaija, bez prestanka plakao. Zamislite taj stres, strah, paniku, pa i netrpeljivost koju je Joanna osjećala tih sedam sati, koliko je let trajao. Alistair joj nije bio od velike pomoći te je većinu posla oko Noe morala odraditi sama. Ali što god učinila, što god pokušala, njezin maleni sin nije prestajao plakati. Naravno da je to rezultiralo nervozom među ostalim putnicima koji su s nevjericom gledali i slušali plač koji je bio toliko glasan i prodoran da su ga vjerojatno i piloti u kabini mogli čuti.
Sve očajnija, Joanna krivi sebe. Možda je ona razlog zbog kojeg Noah ne prestaje plakati. Možda nije dovoljno dobra majka, a možda je to neka vrsta kazne zbog toga što je Alistair ostavio svoju ženu i desetogodišnju kćer radi nje, nakon što su uhvaćeni u krevetu. Mora na neki način osjetiti posljedice zbog razaranja jedne obitelji, zbog toga što je njegovoj kćeri uskratila oca. Ona je razaračica brakova, loša majka i loša osoba – optužbe koje su proizlazile iz vriska njenog djeteta, ali i pogleda ostalih putnika.
Nakon mukotrpnog leta, presjedanja, pa još petnaest i pol sati leta od Dubaija do Melbournea, konačno su stigli. Preostala im je još samo vožnja automobilom do konačnog odredišta. No, bile su dovoljne samo četiri minute da nešto pođe po zlu. Četiri minute da mali Noah nestane.
Tko i zašto bi uzeo devetomjesečnu bebu iz auta? Gdje su bili roditelji u tom trenutku? Je li dijete bilo samo u autu?
Laži, govorkanja i nepodnošljivi osjećaj krivnje polako okreću Joannu i Alistaira jednog protiv drugog. Joanna će se naposljetku zapitati je li moguće da je istina gora od svega što je mogla pretpostaviti? Može li se nešto toliko nezamislivo ispraviti?
I dok mediji danima pričaju samo o Noinom nestanku, Alistair molećivim, uplakanim glasom moli da im se sin vrati, a Joanna pak djeluje previše smireno, ukočeno, ne pušta niti jednu suzu. Kao da se to događa nekom drugom. Kao da nije riječ o njezinom sinu. Novinari obično u takvim situacijama vole duboko kopati u nadi da će pronaći neku prljavštinu iz prošlosti roditelja, nešto zbog čega će izgledati kao da su oni na neki način krivi. Tako će se Joanna i Alistair naći pod budnim okom javnosti, suosjećajnih, ali i optuženičkih pogleda.
Istražujući Noin nestanak i događaje koji slijede kroz oči Joanne, Alistairove bivše supruge Alexandre i njihove kćeri Chloe, Plač postaje pravi emocionalni rollercoaster dok se glavni likovi pokušavaju nositi s najgorom noćnom morom svakog roditelja – nestankom/gubitkom djeteta.
Uistinu je teško ući u dubine ovog romana, a da pritom ne otkrijem previše. Stoga ću pokušati na najkraći mogući način objasniti svoje dojmove. Budući da autorica vrlo rano u romanu otkriva što se dogodilo s malenim djetetom, glavna bit romana ne leži u tom misteriju, već u prikazu načina na koji ljudi reagiraju na traumu i dinamike međuljudskih odnosa. Svi likovi u romanu su na neki način manjkavi, a njihovi disfunkcionalni odnosi pokreću neke bitne, ali možda ne i dobre odluke. Kao čitatelj i promatrač sam vrlo intenzivno osjećala te emocije, gledajući u užasu i nevjerici kako događaji polako, neumoljivo izmiču kontroli.
Plač je roman koji će vas potaknuti na razmišljanje. Teme koje su u Plaču obrađene su vrlo potresne, a samo neke od njih su tjeskoba, depresija, manipulacija, osjećaj krivnje i zbunjenosti, osjećaj gubitka, tuge i potreba za pravdom. Jedino što mi nije bilo u potpunosti zadovoljavajuće, barem za moj ukus, je sam kraj, odnosno način na koji je knjiga završila. Ja sam u svojoj glavi imala dva moguća scenarija, no serviran mi je treći, neočekivani. Nekima će se kraj sigurno svidjeti, ali ja više volim uzbudljive, napete završetke, pa čak i nedovršene.
Za kraj bi još samo rekla kako je Plač iznimno inteligentan, mračan roman. Mene je roman obuzeo od prve stranice te sam ga pročitala u jednom sjedenju. No, nisam odmah pisala recenziju jer sam htjela pričekati da mi se slegnu dojmovi i da malo razmislim o pročitanom. 2018. godine, BBC je snimio popularnu televizijsku seriju prema ovom romanu. Ja ju svakako planiram pogledati, a vi? ?
Izvor: Throne of Bookaholic