RECENZIJA Knjiški moljac
Šarolika i zabavna, sjajno opisana galerija stvarnih “likova” u zbirci priča ljudi iz Josipova djetinjstva.
O knjizi
Zbirka priča Ljudi Josipa Novakovića donosi portrete njegovih poznanika i prijatelja sa svih strana svijeta, ljudi koji bi se na prvi pogled možda učinili dosadnima, ali, kad ih se bolje promotri, postaju i zanimljivi i neobični, i po tome što i kako misle, i po tome što rade ili ne rade. Novaković nas na neki način kroz ove pripovijesti uči da zanimljivi karakteri nisu samo oni kompleksni ili poznati junaci kakve znamo iz velikih romana, nego da i ljudi oko nas mogu i te kako postati zanimljivi.
Novakovićev stil je poseban: nižući ove vrlo zanimljive portrete, gotovo po matrici, kao da ispisuje vježbe pisanja i opisivanja, kao da čitatelju sugerira da se i sam okuša u nečemu sličnom, upozoravajući da ljudi kao tema postaju zanimljivi tek kad se na njih na pravi način obrati pozornost.
Knjiga nudi 40 portreta, od likova iz piščeva djetinjstva u Daruvaru, preko studija prvo u Novom Sadu, pa onda i u Americi i dalje, gotovo po cijelome svijetu, koji je proputovao uzduž i poprijeko. Tu su i Rusi i Marokanci, i Amerikanci i Kanađani, i Srbi i Hrvati, Islanđani, Talijani i Masai, pisci i fotografi, kauboji, profesori i vozači taksija, filozofi, astrofizičari i neznanci.
[Sinopsis preuzet sa stranice Mozaik knjiga]
Moj dojam
Uživala sam u ovim pričama…
Toliko mnogo zanimljivih ljudi je svuda oko nas samo mi, jureći kroz život, ne primjećujemo sve te čudnovatosti, posebnosti i općenito, sitnice koje, zapravo, život znače. Kako kaže Maya Angelou; “Svi smo mi priče.”Svi smo mi doista mozaici priča koje rijetko kad i sami zamijetimo. Pišemo ih svakim svojim pokretom, pa i treptajem oka, rječju i pogledom.
Josip nam ovdje donosi četrdeset zanimljivih ljudi koji su svoj trag zauvijek otisnuli u njegovoj memoriji. U svojim pričama autor obuhvaća široki spektar ljudskih sudbina, sve boje ljudskih karaktera, događaja, doživljaja, kao i sama zapažanja njihovih najupečatljivijih osobina. Sve ove priče čine jednu jedinstvenu cjelovitost… Jednu paletu na kojoj su sve boje međusobno izmiješane, a opet estetski sljubljene u svoj svojoj komplementarnosti. Svi ti likovi iz priča bili su ili još uvijek nesu stvarni ljudi, nositelji svih općeljudskih vrlina i mana.
Autor nam pažnju hvata dinamičnošću, sažetošću u izlaganju i zanimljivošću ispripovijedanoga. Zanimljivi su i sami naslovi priča, njihova simbolika na neki način odaje suštinu glavnog aktera/akterice. Ove priče nas upućuju na razmišljanje o etičkim idealima, kao i o mogućim izopačivanjima ljudske vrste. Uhvaćeni smo u mrežu ljudskih sudbina koje su motivirane svime bitnim, socijalnim, psihološkim i emocionalnim aspektima.
U Kratkoj povijesti ove knjige koja je napisana u uvodu, autor nam kaže:
“Često najbolji dijelovi priča, kao i filmski prizori ovise o izvanrednim likovima. Kao tinejdžer sam čitao neke romane ne bi li uživao u društvu strastvenijih i iskrenijih ljudi od onih koji su živjeli oko mene. U ono vrijeme još nisam znao da su i ljudi koje sam imao priliku upoznati ili sresti jednako zanimljivi kao i likovi iz romana. U ovoj knjizi obnovio sam sjećanja na neke od njih.”
U svakom od ovih tekstova on skicira ljude koje je poznavao prema svojim sjećanjima…prema svim onim tragovima koje su oni otisnuli u njegovom sjećanju… on ih boji najživopisnijim bojama i do nas ne dopiru samo oni, nego i svi oni ljudi kojima smo okruženi, koji se na prvi pogled čine običnima, pa čak i dosadnima, ali kad ih se bolje promotri i bolje upozna, postaju jako zanimljivi i skroz neobični…
On ne ocrtava likove kako bi prosuđivao njihove mane, nego da ispripovijeda njihove priče. Neki od portreta iz ove knjige, ljudi su koji su nedavno ili ne baš tako nedavno preminuli. To autoru nije bila namjera, ali kako je spomenuo i sam, svaki život kad je okončan postaje neka vrsta zaokružene priče.
“I bolje je tako, da se ljudi pamte, a ne da samo tako nestanu.”
Sljedeći naslovi su mi se najviše svidjeli (kao i priče i njihovi glavni akteri) zato jer su u njima zastupljeni idealizam i empatija:
“Drvosječa zvan Žabac”
“Ova zemlja ima jedan veliki problem. Sve je bogatstvo koncentrirano u gradovima, bankari su vlasnici svega. Ovdje kod nas, u unutrašnjosti, ljudi su siromašni. Jednom će tako selo i grad zaratiti. Ne može tako unedogled.”
“Louise Hoelscher i njezini psi”
“Životinje su poput duša. Ne možemo s njima uistinu komunicirati, ali ponekad nam se učini da ih možemo sasvim dobro razumjeti.”
“Čini mi se da su oni koji vole životinje bolji, duševniji ljudi od onih koji ih ne vole.”
“U Montrealu, kao i u većini velikih gradova, ima puno beskućnika koji žive sa svojim psima. Možemo reći fa ta tradicija kreće od Diogena, od četvrtog stoljeća prije Krista. On se odlučio na beskućništvo, život u bačvi, u društvu pasa, a i samoga je sebe nazivao psom. Tako je i nastala “kinička filozofija” od ‘kinos’, što na grčkom znači ‘pas’. Zagovarao je život koji žive životinje, odnosno psi govoreći da bismo trebali u životu raditi sve ono što rade psi, bez daljnjeg kompliciranja, jer se naša civilizacija zapravo svodi na čisto licemjerje.”
“Ako je pas najbolji čovjekov prijatelj, onda bi doista bilo smislenije živjeti sa psima nego s ljudima.”
Kaže autor da ga je upravo ovom zadnjem naučila njegova prijateljica Louise Hoelscher koja sretno živi sa sedam pasa.
“Bića bolja od ljudi”
Književnica Karla Kuban danas živi na velikom ranču u Crawfordu u Koloradu, sa 77 životinja od kojih je većinu udomila.
“Da nije bilo nje, svi ti konji, psi i mačke koje je skupila ne bi preživjeli.”
“Ironija sudbine”
“Očaravajuće mi je kako je uspjela spasiti tolike ljude od nacista, hrabrobkrivotvoreći dokumente. I što je umalo sama nastradala, napadajući komuniste koji su krivotvorili izborne rezultate. A i ona i komunisti vodili su se istim principom, da cilj opravdava sredstvo. I sredstva su im bila ista.”
“Zapleši ako treba”
Priča o nevjerojatnim profesorima violončela, Perlinu i Soyeru…
“Neki profesori u stanju su ostaviti snažan dojam. To čine svojom karizmom, pameću, ali i provokativnim predavanjima ili zahtjevima.
Tako je Perlin jednom dječaku prigovorio da violončelo drži odviše čvrsto, a gudalo premekano. Tada je zgrabio praznu limenku kole. Svi mišići su mu se stegnuli dok je gnječio šakom limenku.
“Evo”, reče, “ovako moraš svirati.
Treba vam velika snaga, ali samo da biste svirali nježno.
Glazba. Ona mora pjevati. Sviraj izražajno, pokaži svoju osjećajnost, svoju izražajnost.“
“U glazbi je ta vrsta prenošenja znanja jako važna. Čak i kad nije, svi uvijek govore o tome kao da se radi o biblijskom i. Kao da veliki učitelji posjeduju tajna znanja koja prenose svojim učenicima, pri čemu sve mora biti obavijeni velom tajne.”
“Kad golubova nestane, doći će do nuklearnog rata”
“Stari Tesla razmišljao je o torpedu i mobitelu puno prije nego što je itko drugi sanjao o nečemu sličnom, a volio je golubove. Volio ih je zbog njihova elektromagnetskog senzora, tog GPS sustava koji postoji negdje u njihovim glavama. Razmišljao je on o GPS-u, ali na to ga nije potakao novac ni računalo nego golubovi.”
“Pa ti si golubar. Nije čudo da nisi nacionalist. Pa ptice ne primjećuju granice, one slobodno lete, granice nemaju prirodni elektromagnetizam.”
“Da, da, konačno si shvatio.”, reče on.
“Lenjingrad je lijep i kulturan grad”
“Većina ljudi, na koncu, zapravo završi kao ti nestali vojnici. A to da smo svi mi zarobljenici, toga smo odavno svjesni.”
…
Sljedeća etimološka traganja koja su sadržana u uvodu knjige pojašnjavaju nam neke zamisli (što to čini neku osobu zanimljivom, jedinstvenom, nezaboravnom)
“Riječ ‘karakter’ dolazi iz grčkog, a znači biljeg, znamenje, značaj. ‘Karakter’ u engleskom jeziku (character – nap. prev.) znači slovo, znak. Kakav je vaš karakter, koji je vaš znamen, koji je vaš znak?”
Riječ ‘profil’ dolazi od talijanskog ‘profilare’ što znači ocrtati. Kaže autor da se njemu taj termin čini prikladnim, jer on u svojim pričama nastoji ocrtati ljude.
Riječ ‘portret’, koja se gotovo isto piše i izgovara i na njemačkom i francuskom, u likovnim umjetnostima znači prikazivanja individualnog izgleda neke osobe.
Riječ ‘persona’ je lstinska riječ koja dolazi od grčke riječi ‘prospon’ što znači maska.
O autoru
Josip Novaković (Josip Novakovich) (Daruvar, 30. travnja 1956.) je hrvatski iseljenički pisac, koji stanuje u SAD-u, u državi Ohiu. Piše na engleskom jeziku. Objavio je roman April Fool’s Day, tri zbirke kratkih priča (Yolk, Salvation and Other Disasters, Infidelities: Stories of War and Lust), dvije zbirke autobiografskih crtica Apricots from Chernobyl, Plum Brandy: Croatian Journey te dva priručnika za umijeće pisanja Writing Fiction Step by Step, Fiction Writer’s Workshop. Djela je objavio u skoro svim vrhunskim američkim književnim časopisima (Ploughshares, New York Times Magazine , Double Take, The Threepenny Review i dr.), a
Predavao je na koledžu Nebraskanske indijanske zajednice, koledžu Bard, sveučilištu Moorheadu, Antiohijskom sveučilištu u Los Angelesu, sveučilištu u Cincinnatiju te na pennsylvanijskom državnom sveučilištu. Planira prijeći u Montreal predavati na sveučilištu Concordiji. Novaković je primio niz nagrada. Dobitnik je Whitingove nagrade za pisce, Guggenheimove stipendije, dvije stipendije Nacionalnog fonda za umjetnost, nagradu fondacije Ingram Merrill te Američka knjiške nagrade fondacije Before Columbus. Triput je bio dobitnik nagrade Pushcart i nagrade O.Henry.
Djela mu se nalaze u antologijama The Best American Poetry i O’Henry Prize Stories.
Preporuka svima koji su nešto za sebe pronašli iz ovog našeg izlaganja o knjizi.
Izvor: Knjiški moljac