RECENZIJA Katarina Tkalčević, Čitateljska putovnica

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1969. na Filozofskom fakultetu Zagrebačkoga Sveučilišta diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2015).

Književni i znanstveni interesi kod njega podjednako su zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga. Također piše i lirsko-memoarske knjige i to ponajviše o svom rodnom gradu Vukovaru: Dunav, Šapudl, Kruh i mast,… U ovom najnovijem romanu, Kužni pil, radnja se također odvija pokraj Dunava, u mitskom gradiću Varošu koji podsjeća na Vukovar.

Pavao Pavličić jedan je od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih autora, koji je objavio više od stotinu naslova. Što je to što nas privlači i uvijek vraća njegovim romanima? Majstor pripovijedanja, kao što je Pavličić, i u ovom romanu uspijeva u napetu priču o zabludama prošlosti i potrazi za izgubljenim djetinjstvom, zavičajem i otkrivanjem vlastitih korijena, uplesti i neizbježnu ljubav koja uvijek, unatoč svemu, pronađe put.

Priča se odvija u lipnju 2000. godine, u gradiću Varošu u koji pristiže i Vjeko Dugan, glavni protagonist ovoga romana. U gradu se održava veliki simpozij u povodu sto pedesete obljetnice osnutka grada Varoša. Na simpozij pristižu razni znanstvenici o kojima saznajemo ponešto na temelju njihovih izlaganja, ali i ponašanja tijekom simpozija. Neki su više zanimljivi, neki manje, ali ono što se ističe njihovi su svjetonazorski stavovi koji utječu na atmosferu tijekom skupa, ali dovode i do nekih sukoba. Dozu misterija Pavličić isprepliće pričom o djetinjstvu i izgubljenim korijenima Vjeke Dugana, koji je iz rodnog kraja otišao kao dijete i nikada se nije vratio.

Vjeki Duganu potraga za odgovorima na pitanja, na koja nikada nije dobio odgovor, predstavlja veću važnost od simpozija zbog kojega je zapravo došao. Tako saznajemo i da je Vjeko Dugan u svojim pedesetim godinama još uvijek sam, ali i to će se promijeniti kada se najmanje nadao. U Varošu upoznaje ljubav svog života, Nežu Rastovski, koja će mu pomoći raspetljati njegovu izgubljenu prošlost.

Kužni pil, zavjetni stup na glavnom trgu, u ovoj priči važan je jer potraga za odgovorima skoro svakog puta počinje iz središta grada. S ovog mjesta Vjeko Dugan odlazi u daljnje potrage; na groblje, u podzemne hodnike, među knjige rođenih i umrlih.

Ono što se meni svidjelo i u ovom Pavličićevom romanu, između ostaloga, detaljni su opisi.

„Miris je bio ugodan, sladak, gotovo ljekovit, ali je imao u sebi nešto bolećivo, nešto što podsjeća na blagu groznicu, na naribane jabuke sa šećerom i na gorke lijekove. A zvuk je podsjećao na cvrčanje kapi vode na užarenoj ploči, kao da se negdje priprema čaj od lipe. I doista, onaj miris i jest bio miris lipe pred prozorom, dok je zvuk bio cvrkut ptica, koji je bio toliko blizak i jak da je djelovao kao buka. Ili kao nešto što treba da zbunjenog spavača podsjeti kako život već naveliko teče i kako ni on ne bi više smio oklijevati.“

Pavličić svojim stilom pripovijedanja polagano uvlači čitatelja u priču, i bez da shvatiš kako i kada, osjetiš kao da koračaš rame uz rame pokraj glavnog lika i proživljavaš njegovu sudbinu, osjećaš sve njegove nedoumice, strahove, pitanja koja si postavlja… Jednom kada kreneš čitati, iz priče izlaska nema dok ju ne završiš. I onda s jedne strane osjetiš žalost jer je priča završila, ali istodobno i sreću jer si sudjelovao u toj priči. Na taj način Pavličić djeluje na mene dok čitam, baš svaki put, bez iznimke, još od mojih srednjoškolskih dana i prvog njegovog romana kojega sam pročitala. To su bila Koraljna vrata, zbog kojih sam zavoljela stil pisanja ovoga autora.

Kužni pil samo je potvrdio i zapečatio moje trajno divljenje prema plodonosnom radu ovoga autora kojega neizmjerno cijenim i rado čitam. Unaprijed se veselim sljedećem romanu, na kojega vjerujem da nećemo morati dugo čekati.

„Slažem se da je sudbina, dapače, ja mislim da ona upravo tako i djeluje na ljude: tako da im određuje čega će se sjećati, a čega neće. Ljudi su različiti zato što pamte različite stvari, čak i o istim događajima.

Pamtiš ono što ti je suđeno da pamtiš, a ne ono što sam želiš…“

 

Izvor: Čitateljska putovnica