RECENZIJA Katarina Tkalčević, Čitateljska putovnica

Janet Skeslien Charles nagrađivana je autorica romana Moonlight in Odessa, objavljenog na deset jezika. Njezine kratke priče objavljene su, između ostaloga, u književnom časopisu Slice i antologiji Montana Noir. Dok je radila kao voditeljica programa u Američkoj knjižnici u Parizu, Janet se zainteresirala za nevjerojatnu istinitu priču o knjižničarima koji su se suprotstavili nacističkom „zaštitniku knjiga“. Njezin roman Pariška knjižnica bit će objavljen na dvadeset jezika. Svoje vrijeme provodi u Montani i Parizu.

Ova predivna knjiga inspirirana istinitim događajima iz Drugog svjetskog rata i hrabrim knjižničarima iz Američke knjižnice u Parizu, bez ikakve sumnje najbolja je knjiga koju sam pročitala ove godine. Potaknuta bilješkom spisateljice na kraju knjige, odlučila sam i sama malo istražiti o povijesti Američke knjižnice u Parizu.

Pred kraj Prvog svjetskog rata, kad su Sjedinjene Države ušle u sukob, stotine američkih knjižnica pokrenule su Ratnu službu knjižnica, masovni projekt slanja knjiga trupama koje su se borile u Europi. Do primirja je gotovo milijun i pol knjiga poslano vojnicima preko Atlantika. Izvorno poznata kao Služba američkog knjižničarskog udruženja za američke ekspedicijske snage (AEF) tijekom Prvog svjetskog rata, Američka knjižnica u Parizu formalno je osnovana prema zakonima države Delaware 1920. godine s temeljnom zbirkom tih ratnih knjiga. Moto knjižnice odražava duh njezina osnivanja: Atrum post bellum, ex libris lux / Nakon ratnog mraka, svjetlo knjiga. Ravnateljica Dorothy Reeder, četvrt stoljeća kasnije, opisala je knjižnicu kao “ratnu bebu, rođenu iz onog velikog broja knjiga koje je Američko knjižničarsko udruženje poslalo AEF-u u prošlom ratu.”

„Tuga je more načinjeno od tvojih suza. Slani valovi prekrivaju mračne dubine kojima moraš plivati vlastitim ritmom. Treba vremena da postaneš izdržljiv. Katkad su mi ruke lako prolazile kroz vodu i mislila sam da će sve biti u redu, da obala nije daleko. A onda bi me jedna uspomena, jedan trenutak gotovo potopio i vratila bih se na početak, boreći se da ostanem iznad valova, iscrpljena, utapajući se u vlastitoj tuzi.“

Izbijanje Drugog svjetskog rata i kasnija njemačka okupacija Francuske, otežala je knjižnici da i dalje pruža usluge stanovništvu Pariza, posebno francuskim Židovima. Unatoč teškim vremenima, Knjižnica na kraju nije zatvorila svoja vrata. Pod vodstvom ravnateljice Dorothy Reeder, a kasnije zalaganjem Grofice de Chambrun, Knjižnica je ostala aktivna tijekom rata.

Kako je nacistička agresija rasla, djelatnici knjižnice brzo su pripremili zgradu od potencijalnog napada, zalijepivši vrata i prozore papirom kako bi ojačali staklo u slučaju bombardiranja. Usprkos sve većem strahu, Dorothy Reeder je ustvrdila: “Nikad nije postojala misao da bismo trebali zatvoriti.”

„Knjige su kao ljudi; bez kontakta prestaju postojati.“

Pokrenula je Vojničku službu, pružajući knjige britanskim i francuskim trupama. Vojnici su se javili u Knjižnicu, zahvalni na lektiri. U veljači 1940., samo pet mjeseci nakon pokretanja Vojničke službe, pariški Herald Tribune izvijestio je da je podijeljeno 12.000 knjiga. Sve su ove naslove donirali pojedinci, organizacije i izdavači koji su se odazvali javnim apelima Knjižnice.

U proljeće 1940. rat je stigao i do Pariza, a Dorothy Reeder zbog svoje sigurnosti morala je napustiti grad. Grofica de Chambrun preuzela je vodstvo Knjižnice, a jedno od najtežih pravila bilo je izuzeće Židova iz knjižnice. Osoblje je nastavilo dostavljati knjige židovskim članovima kojima je bio zabranjen ulazak u knjižnicu.

Radnja ove knjige temelji se na stvarnim događajima i ljudima, a autorica nas kroz priču vodi kroz glavne likove: Odile i Lily. Priča započinje 1939. kada se Odile zapošljava u Američkoj knjižnicu u Parizu i teče svojim tijekom sve do završetka Drugoga svjetskog rata. Upoznajemo zaposlenike i članove knjižnice, njezine roditelje, voljenog brata Remyja i zaručnika Paula. Objava rata okreće njihove živote u neočekivanim smjerovima, donose se odluke koje se možda nikada ne bi donijele da rata nije bilo, neki otkrivaju svoja prava lica. Moram priznati da me je iznenadio rasplet na kraju i pojedinci koji su me razočarali nekim svojim postupcima.

„Ljubav znači prihvatiti nekoga, svaki njegov dio, čak i one dijelove koji ti se ne sviđaju ili koje ne razumiješ.“

Osim ove ratne priče, autorica nas vodi u godinu 1983., u Montanu, gdje Odile provodi svoje usamljeničke dane nakon što je ostala bez muža i sina. Upoznaje tinejdžericu Lily koja ostaje bez majke i u Odile pronalazi utjehu koja joj je prijeko potrebna. Povezuje ih ljubav prema književnosti, jeziku, kulturi i slična razmišljanja o potrebi za nekom drugačijom vrstom života od ovoga koji trenutno imaju.

„Čitala sam knjige, ali nisam znala pročitati ljude.“

Ispreplitanje njihovih životnih priča autorica je savršeno odradila, s dovoljnom dozom napetosti kako će priča završiti i potrebom da listam stranicu za stranicom bez prestanka.

Kada me knjiga na ovaj način zarobi, onda znam da je ispunila svoju misiju. Naučila me nečemu novome, otputovala sam u vrijeme kada su one živjele, poistovjetila se s njima i često razmišljala kako bih ja postupila na njihovom mjestu, bih li imala dovoljno hrabrosti i snage kao što ju je Odile imala za vrijeme rata.

„Knjige i ideje su kao krv; moraju kolati i onda nas drže na životu. Ti si me podsjetila da na ovom svijetu postoji dobrota.“

Međuljudski odnosi, bilo oni obiteljski, prijateljski ili ljubavni, često su stavljeni na kušnju.

„Rat nam je ukrao toliko toga. Sada sam morala odlučiti hoću li mu dopustiti da uzme naše prijateljstvo.“

„Ponekad, kad ljudi dožive nešto teško, ili kad ih netko izda, mogu preživjeti jedino ako prekinu sve odnose s osobom koja ih je povrijedila.“

Ono što mi se najviše svidjelo, osim same životne priče glavnih junakinja, činjenica je da su knjige još jednom dokazale svoju iscjeljujuću ulogu u najtežim životnim trenutcima. Život bez knjiga ne bi bio potpun i to je ono što me čini ostvarenom i ispunjenom svaki puta kada pročitam odličnu knjigu, a ova to zaista jest.

„Prošetala sam knjižnicom da se pozdravim. Prvo sam otišla u sobu s časopisima, gdje je sve počelo. Zatim u sobu za studijski rad, gdje sam naučila koliko i korisnici. A onda u „onaj svijet“, gdje sam rukom prešla preko hrptova knjiga kako bi im dala do znanja da neće biti zaboravljene. A onda sam izašla iz knjižnice posljednji put.“

 

Izvor: Čitateljska putovnica