RECENZIJA Katarina Tkalčević, Čitateljska putovnica

Najnovija knjiga Pavla Pavličića nosi zanimljiv naslov, Tajne Zanata, i naravno da me privukla na prvu. Ne skrivam svoje oduševljenje i divljenje ovom iznimnom književniku, pa me tako ni ova knjiga nije razočarala. Kao iznimno plodonosan pisac, s više od 100 napisanih knjiga, logično je da uz pisanje idu i promocije tih knjiga i razni književni susreti s čitateljima. U ovoj knjizi Pavličić je odlučio odgovoriti na postavljena pitanja tijekom tih književnih susreta, kako bi u pisanom obliku trajno ostala svima koji neće imati priliku nešto ga upitati o njegovim djelima.

„I da vam kažem još i ovo: svaki pisac priželjkuje upravo onakva čitatelja kakvi ste vi. Čitatelja, dakle, koji se pita o najvećim stvarima – o pravdi, istini, ljubavi, književnosti – a njegov tekst vidi kao govor o tim pitanjima.“

Knjiga je podijeljena na tri dijela, tj. tri književna susreta: iz osnovne škole, iz srednje škole i iz škole pisanja. Na zanimljiv i duhovit način objašnjava kako piše, zašto piše, može li se od pisanja živjeti, zašto je postao pisac, gdje nalazi ideje za priče, kako pristupa temi, koliko vremena treba da se napiše roman, ima li stalno vrijeme za pisanje, ….

Jedno od zanimljivijih pitanja na koje me zanimao odgovor glasi ovako: pišete li za sadašnjost ili za vječnost?, pa pročitajte što je Pavličić odgovorio. Moram priznati da dijelim njegovo mišljenje, treba prepoznati ono što je relevantno u sadašnjosti, s čime se čitatelji mogu poistovjetiti i što će biti zapravo vječno i jednoga dana kada ta sadašnjost prođe.

„Knjiga koja je pisana za sadašnjost lako će nestati čim ta sadašnjost prođe, jer će biti zaboravljena; knjiga koja se piše za vječnost bit će zaboravljena još i prije, jer je odviše ozbiljna i mudra, a ljudi od toga zaziru.“

 „Pisati za sadašnjost znači brinuti se da ono što pišeš bude istinito i zanimljivo i da takvo ostane i onda kad se promijeni vlada, kada dođe novi predsjednik i kad drugi kritičari budu na televiziji govorili o knjigama. Pisati za sadašnjost znači upitati se ozbiljno o vlastitoj ljudskoj situaciji, pa to razmišljanje uobličiti u priču, a potom voditi računa koliko ta priča može biti bliska našim suvremenicima, koliko ih može zanimati. Pisati za sadašnjost, osim toga, znači prepoznati u toj sadašnjosti nešto što nadilazi ovaj trenutak i što se tiče svih ljudi, što je svevremeno, da ne kažem vječno.“

Također, može li vrijedna književnost biti zabavna? Pavličić smatra da joj je obaveza da mora biti zabavna jer ako se ta obaveza zanemari, to bi bila uvreda i za čitatelja i za književnost.

 „Moramo, naime, držati na umu jedno, ili još bolje dvoje. Prvo, književnost nije ni kruh ni voda, pa se, dakle, bez nje može živjeti. Drugo, onaj tko uzima knjigu u ruke, čini to dobrovoljno, u najboljoj namjeri i s najljepšim očekivanjima, pa jednostavno nije red da ga knjiga gnjavi bilo temom, bilo stilom, bilo opet svojim porukama. Meni to izgleda logično i sasvim blisko zdravom razumu. Pa, kako je onda došlo do toga da se pojavi vaše pitanje, kako je to zabavnost postala sumnjiva?“

Jedno od čestih pitanja, koje postavljaju čitatelji ne samo Pavličiću, nego mislim i općenito: može li biti vrijedan čovjek onaj tko ne čita? U današnje vrijeme, kada se spominje da su knjige zanemarene, često se postavlja i ovo pitanje. Ljudi se procjenjuju prema tome čitaju li ili ne, kakve žanrove čitaju, laku ili tešku književnost, pa u tom kontekstu dolazi i do podcjenjivanja onih ljudi koji izabiru lakšu literaturu, koja je više možda opuštajuća nego poučna. No, tko smo mi da sudimo na ovaj način? I zato se moram u potpunosti složiti s Pavličićem koji kaže ovako.

„Čitanje je prije svega razonoda, koja nastupa onda kad su sve druge, važnije potrebe zadovoljene. Mnogi ljudi nemaju potrebu za tom vrstom razonode. Njih ne zanimaju peripetije tamo nekih izmišljenih junaka niti ih je volja probijati se kroz šipražje suvremenih stihova, jer ne misle da time išta dobivaju. A mi nemamo nikakva razloga da ih zbog toga grdimo, pogotovo zato što su nam izgledi na uspjeh ravni nuli. Ako hoćete, možemo se poslužiti usporedbom s drugim umjetnostima. Ima ljudi koji nemaju sluha, pa nisu kadri međusobno razlikovati najjednostavnije napjeve. Pa, jesu li oni zbog toga nešto krivi? Jesu li manje vrijedni? I, kakva je pamet u onoga tko takvim ljudima ide objašnjavati Mozarta i uvjeravati ih da će već shvatiti, samo ako se malo potrude? E, pa, jednako je tako i u književnosti. Ona je – kao i svaka umjetnost – nekakvo obogaćenje života, koje je jednim ljudima dostupno, a drugima nije. Ali, ona nipošto nije kriterij po kojemu ćemo te ljude mjeriti i ocjenjivati.“

Ono što često zanima čitatelje, ali i pisce u nastajanju jest: koliko se zarađuje na knjigama? Čitatelji se znaju žaliti da su cijene knjiga visoke, vjerojatno iz razloga jer nisu upućeni u cjelokupan proces, ali i troškove nastanka i objavljivanja jedne knjige. Pavličić na ovo pitanje pokušava dati konkretan odgovor, ali i navodi kako on piše u slobodno vrijeme, da situacija nije bajna, ali kada ga pitaju zašto onda to radi, daje nam jednostavan odgovor.

„Drugi će pisci priznati ono što i ja vama ovdje priznajem: pisanje s vremenom postane način života. Naviknete se da na sve tegobe reagirate tako što o njima pišete te da se time rješavate stresa i napetosti. Ili ovako: ne pišem ja zato što mislim da vi nikako ne možete živjeti bez mojih tekstova, nego zato što ja bez njih ne mogu živjeti. Ali, svoju potrebu ja ne mogu – i ne smijem – zadovoljavati na sebičan način, ne vodeći ni o kome računa, pa tražiti da me zbog nje plaćaju. Obratno, moram postići da to što radim postane potrebno i vama, ili barem da vam se svidi. A ako u tome ne uspijem, onda mi neće biti ni pretjerano važno koliko sam za to plaćen: moja je taština tako golema, da će mi biti dovoljno ako zavolite moju knjigu. Pisanje je, naime – kao što je odavno rečeno – potraga za ljubavlju. A što se tiče ostaloga, i o tome postoji izreka. Ona glasi: Ne znam zašto ljudi pišu loše knjige, kad se najviše isplati pisati remek – djela!“

Mogla bih još pisati o ovoj knjizi i dati vam neke primjere pitanja i odgovora koja su se meni činila najzanimljivija, ali ipak ostavit ću i vama da sami nešto saznate. Vjerujem da sigurno postoji neko pitanje na koje ste oduvijek htjeli dobiti odgovor pa ga potražite u ovoj knjizi. Ako ga ne pronađete, pripremite ga za neki od idućih književnih susreta i postavite ga autoru uživo, a do tada uživajte u čitanju ove knjige.

Iskreno se nadam da na nove književne susrete nećemo morati još dugo čekati.

 

Izvor: Čitateljska putovnica