RECENZIJA Karla Rebić, Knjige su u modi

“U istoj minuti,

kad sam čula svoju prvu ljubavnu priču,

počela sam te tražiti.

Nisam znala koliko sam slijepa-

oni koji ljube ne susreću se bilo kad i bilo gdje.

Oni su povezani oduvijek.”

…”iza svakoga vjetra srce koje kuca, jedno “ja”i jedno “ti” što se traže, sasvim su blizu, a ne znaju to, a netko već i tebe traži, upravo sada. Jer oni koji se vole nikad se ne sretnu slučajno. Oni su već na putu jedno prema drugomu.”

“Vaše je srce, kao što vidim, u početku prekrasna, ocakljena, savršena keramička šalica. S godinama se stvore pukotine, krhotine. Srce se slama, jedanput, dvaput, neprestano, i vi činite sve što je u vašoj moći da brižno ponovno slijepite šalicu. Živjeti s ranama, uljepšavati ih nadom i suzama. Kako vam se divim zbog toga što me ne odbacujete, unatoč svemu.”

Poetski roman “Svjetla juga” svojom neobičnošću po mnogočemu odudara od knjiga koje sam dosad imala priliku pročitati, ali  me po stilu pisanja te načinu pripovijedanja pomalo podsjetio na “Kradljivicu knjiga”, meni jedan od dirljivijih romana.

 Priču nam pripovijeda sama “Ljubav” koja kaže:

“Moje vrijeme dolazi tek poslije u životu svakoga čovjeka, onako kao što svatko od nas ima svoje vrijeme. Ovo smo mi, svi: stanja, osobine, elementi, kako god ih vi zvali i kojom god sićušnom riječju obuhvatili ono što je naša neobuhvatna priroda. Ljubav, strast, stvaralaštvo, požuda, mudrost, šaljivost, strah – samo da navedem neke od nas. Trpate nas u riječi-kovčege, ne previše slogova, ne prevelike; katkad se pitam zašto se ne zovemo drukčije.”

Pripovijeda nam o zaljubljenosti te vrstama ljubavi; pravoj ljubavi, prolaznoj ljubavi, neuzvraćenoj ljubavi, ljubavi na prvi pogled, strasti, požudi, ali i o strahu od ljubavi te odbacivanju ljubavi, propuštenim prilikama, samosabotaži, ljudima, slobodnoj volji, usamljenosti, čežnji te nadi. Svatko od nas mora proći kroz proces odrastanja u kojem započinjemo potragu za dubinom, smislom, puninom života…

“Vas, ljude, obilježavam znakom koji ne možete vidjeti očima i povezujem vas. Poslije toga vas ostavljam da tražite jedni druge i da žudite, dajem snagu i nadu, ostavljam vas da činite nešto za drugoga i da budete tu za njega, pripremam mjesto za gluposti i za velikodušnost, za strpljenje i maštu. Vi ste ti koji činite ljubav vidljivom, u svem što ćete reći i misliti, činiti jedno drugomu; vi živite mene, vi me izdajete.”

Lako čitljivo štivo, ispunjeno emocijama te osjećajnošću slojevitih likova koji u potrazi za ljubavlju i smislom, prolaze kroz unutrašnje borbe.

Ovo je knjiga u kojoj imamo i vlasnika putujuće knjižare, a kći tog vlasnika ima dar.

Ona vidi tko je kome suđen. Ona vidi ljubav.

…”svjetla juga…tako će ih ona zvati, te Morseove znakove žudnje i povezanosti, koju ta želja odavno osjeća prema svojem nepoznatom drugom-samo hoće li ih naći, ili bar znati gdje ih treba tražiti!”

A, kad će se njoj dogoditi ljubav…to vam neću otkriti.

Čar ove knjige je u ljubavi prema književnosti, čitanju te knjigama, nevidljivim nitima sudbine koje zovemo slučajnostima, slušanju intuicije, čudima, vremenu te slobodnoj volji svakog pojedinca. U bogatim, živopisnim opisima krajolika južne Francuske osjeti se čar jednostavnog, skromnog života u kojem se cijene prave vrijednosti. Svaka stranica odiše emocijama, osjećajnošću.

Knjige su bile posljednja čarolija: one su iznijele na vidjelo prešućene istine. Mijenjale su one koji su ih čitali, preoblikovali ih, otvorile vrata u glavu drugoga, u tijelo drugoga, čak i ako je taj već stoljećima bio mrtav. Čitatelji su izučavali tuđe pamćenje, snivali snove drugih, ulazili u tijelo koje nije bilo njihovo, osjećali ono što drugi osjećaju u nedaći, očaju, strasti, putovali kroz zemlje, protekla vremena, paralelne svemire, ne mičući se, odjednom su postajali stari ili ponovno mladi ili su bili drugog spola, druge boje kože.”

“Knjige čine ljude putnicima kroz vrijeme, onima koji poprimaju druga obličja, zamjenjuju tijela, čitačima misli, besmrtnicima; knjige su prema tomu jedina preostala, velika alkemija našega vremena.”

“Ne slušaj što ti učiteljice govore da trebaš čitati, a što ne. Nikad nemoj biti ohol prema određenim vrstama knjiga, budi leptir!”

Upoznati život kroz ljubav te tako postati mudriji, sretniji, zahvalniji…

Marie-Jeanne. Kći vlasnika putujuće knjižare koja vidi ljubav. Hoće li i ona pronaći svoja “svjetla juga”? I kad?

Krase ju snaga i plemenitost, dobrota, razumijevanje te požrtvovnost…

Zašto onda u njezin život nikako da dođe ljubav? Hoće li ikad?

 Morat ćete sami otkriti.

 I zato, uzmite ovu knjigu u ruke te otputujte u magičan svijet koji vam nudi. Ovo je knjiga s dušom. Navodi na promišljanje te introspekciju. Svakako zanimljiv odabir koji svojom neobičnošću odudara od ostalih priča. Vraća vjeru u svijet nade, snage te utjehe.

Vjerovali u sudbinu ili ne, “Svjetla juga” donose vjeru u pravu, istinsku ljubav te nadu u bolje sutra.

Usred života, tako se ja događam.

Dolazim, ostajem, odlazim.

Samo tako, a vi ne možete učiniti ništa protiv toga.

Baš ništa.

Ja nisam savršena. Često dolazim nepozvana.

Ali ja sam to što vam pomaže živjeti, ali i umrijeti.

Ja sam sve od svega.

“Ljubav ne voli kad ju rasipaju. Mene ne mora nitko voljeti. Ali ja mogu i dalje biti ona koja voli. Ako je tako, onda je tako. Ljubav ima smisla samo kad joj damo smisao.”

Ocjena: 5/5

Izdavač: Mozaik knjiga

Naslov izvornika: Sud Lichter

Prijevod: Branka Grubić

Sve je međusobno povezano, kaže ljubav.

Znam, kaže smrt.

To je strahovito nelogično, kaže logika.

Stablo masline ima o tome vlastito mišljenje.

 

Izvor: Knjige su u modi