RECENZIJA Jasna Andrišić, Knjižničarka preporučuje

Čitavo vrijeme, dok sam čitala ovu knjigu, imala sam osjećaj da, umjesto svog glasa, čujem Pavličićev. Bilo je to kao da imam zvučnu knjigu i slušam onaj njegov poznati, odmjereni glas koji je ozbiljan, a onda na trenutke se i sam nasmije, jer je rekao nešto ironično ili smiješno.
U mojoj knjižnici je prije nekoliko godina gostovao, a nakon susreta moja kolegica i ja smo s njim i Julijanom Matanović otišli u kafić na čaj. Najviše smo tada pričali o knjizi Kruh i mast koja nam je tad, u našem čitateljskom klubu, bila zadatak za čitanje.
I to je meni zapravo uvijek isti slučaj s piscima koje sam uživo slušala i upoznala. Kad čitam Zorana Ferića, ja čujem njegov glas, a i vidim ga kako nakon susreta pričamo o sasvim drugim stvarima, a ne o knjigama i čitanju. Isto je i s Mirom Gavranom, Julijanom, Lukom Paljetkom, Ivanom Šojat, Sanjom Pilić, Zlatkom Krilićem i sa svim ostalim poznatim književnicima koje sam upoznala radeći godinama u knjižnici.

No, vraćam se (konačno) ovoj knjizi.
Pavličić je knjigu podijelio na tri dijela: osnovna škola, srednja škola i škola pisanja.
Radi se, zapravo, o tome da on u tim poglavljima odgovara na pitanja koja mu najčešće postavljaju osnovnoškolci, srednjoškolci i sudionici škole pisanja.
Pavličić odgovara na ta pitanja da ga oni razumiju i pitanja su isprva jednostavna, a kasnije sve složenija.
Ono što je mene stvarno ugodno iznenadilo je to što je on zapravo jako puno otkrio o sebi u ovoj knjizi i čini mi se puno bliskiji nego prije.
Već na početku, dok opisuje sebe kao dijete koji prvi put s majkom odlazi u vukovarsku gradsku knjižnicu kod knjižničarke, gospođe Herčik, i u njoj se osjeća jako ugodno, zatim dok je učenik osnovne škole koji otkriva kako je pisao sastave u školi, pa sve do odrasle dobi.
Zato za mene ova knjiga nije samo ono što možda na prvu izgleda, nego neka vrsta ispovjedne proze u kojoj saznajemo puno o njemu samome.
Možda čak i više, nego je i sam htio i namjeravao pišući ovu knjigu.

” Ja i danas lako pišem, ne mogu se požaliti, ali nema više onoga nekadašnjeg poleta, ništa mi – ni ono što pišem, ni ono o čemu pišem – ne izgleda onoliko novo koliko mi je izgledalo u ona vremena. Pa zato mislim : da mi je samo nabaviti jednu od onih starih plavih teka s crvenom okomitom crtom, pa da u nju nešto nakitim. Možda to ne bi bilo onako glatko i vješto kakvi su tekstovi iskusnih pisaca, ali siguran sam da bi u tome bilo pravoga žara, pa valjda i poezije. “

Izvor: Knjižničarka preporučuje

x

Prijavite se na newsletter i ostvarite 10% popusta na prvu kupnju!

Pročitao/la sam i prihvaćam Opće uvjete poslovanja i Pravila privatnosti

Svojom prijavom dopuštam Mozaiku knjiga d.o.o. da obrađuju moje osobne podatke u svrhu obavještavanja o njihovim ponudama, do mog povlačenja suglasnosti.