RECENZIJA Biljana Gabrić, Write Owl

Tuga ima mnogo lica, nevjerojatno mnogo. Lica se mogu pojaviti očekivano, iznenadno, ranije nego što smo očekivali, neprimjetno, očito, surovo. Tuga ima majčine oči, dječji osmijeh, očeve bore na čelu; uvijek je bliska i intimna i zato strašna. Katkad joj možemo parirati, osvijestiti je dovoljno da bismo dobili bitku, no ponekad… Ponekad nas nadraste, potisnuta i zanijekana ispuni svaki kutak našeg bića i živi život koji nam je nekad pripadao. Bolest, smrt, rastava, svaki oblik kraja i gubitka s kojim se sudarimo izbacuje nas iz kolosijeka, a razbijeni komadi našeg psihičkog integriteta još dugo leže pored puta, sve dok ih ne budemo spremni pokupiti i sastaviti na način da nalikuju onoj cjelini kakva je postojala prije. Naravno, to je ideal koji nikada ne možemo dostići, no sama namjera da isto pokušamo uči nas prihvaćanju činjenice da ništa nikad ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s tom novom, nesavršenom cjelinom.
Slavni hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić davno je zapisao kako “Netko sa svojim bolom ide/K’o sa otkritom ranom: svi neka vide./Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi/I ne da mu prijeći u suze i riječi.” Gubitak je rez, tuga je krvarenje koje se ne može zaustaviti. Nositi se sa žalošću individualno je i na neki način teže od samog gubitka. Riječ je, naime, o mehanizmima toliko osjetljivim i sofisticiranim da je nemoguće isti “recept” primijeniti na sve. Ono što je nekome utjeha, drugom će biti ironija sudbine. Netko će se neprestano sapletati na “zašto baš ja?“, drugi će se pustiti niz struju dok ga ne odnese predaleko od svih obala. Stigma traženja stručne pomoći u našem je društvu preduboka, a organiziranost pružanja iste premanjkava, pa mnoga pitanja ostaju neodgovorena, a struje povuku i najbolje plivače. Razgovor je uistinu važan. Smislen, stručan savjet koji se ne svodi tek na puko suosjećanje i “bit će bolje” uzrečice; onaj koji će otvoriti rane i kopati po njima, samo da bi ih kvalitetno zatvorio i učinio da ožiljak bude što manji i podnošljiviji, nerijetko je neophodan. Biti sam je teško. Osjećati se usamljeno u svojoj boli je nepodnošljivo.

Kad je Lori Gottlieb, američka spisateljica i psihoterapeutkinja, napisala djelo “Možda da porazgovaraš s nekim” nije se usmjerila tek na nužnost psihoterapije i iskustva vlastitog stručnog rada. Povukla je paralelu između dvije naizgled potpuno suprotne pozicije – one pacijenta i one psihoterapeuta. Naime, prepričavajući iskustva i rad s četvoro pacijenata – egocentričnog, samoživog holivudskog producenta Johna čija mizantropija i nadmenost zapravo imaju iznimno bolnu i razornu emocionalnu podlogu; tridesetogodišnje Julie u terminalnoj fazi karcinoma; Charlotte koja u svojim dvadesetim godinama, unatoč uspješnoj karijeri, previše pije i uporno završava s krivim muškarcima te sedamdesetogodišnjakinje Rite koja se, obeshrabrena dosadašnjim životnim iskustvom i obećanjem života koji je pred njom, bori s depresijom i suicidalnim mislima – Gottlieb je ispripovijedala i svoju priču, onu u kojoj se, zbog kraha vlastite veze – partnera koji je iznenada odlučio napustiti nju i njezino dijete, našla u situaciji da i sama potraži stručnu pomoć, otkrivajući pritom da svaki dan naših života u sebi nosi jednostavnu, ali i zastrašujuću poruku koja svrdla jezgru našeg postojanja i utrke s vremenom koji vodimo od dana kad smo se rodili – “Ovaj dan nećete moći vratiti”.

“Čini se da je terapijska soba jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojima dvoje ljudi sjedi u istom prostoru pedeset neprekinutih minuta. Usprkos velu profesionalizma, taj tjedni ritual ja-ti često je najljudskiji susret koji uopće dožive.“

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Na vrlo zanimljiv način preispitani iskonski porivi svakog čovjeka da se uhvati ukoštac sa životom i smrću te rijetko toliko temeljito analiziran proces psihoterapije glavni su aduti ove knjige. Lori Gottlieb psihoterapiju doživljava i predstavlja kao zrcalnu i višestranu; ona nikako nije jednostran, superioran odnos terapeuta nad osobom koja traži pomoć, već se odvija u paralelnom procesu. “Psihoterapeut će držati zrcalo pacijentima, ali i pacijenti će držati zrcalo psihoterapeutu.” Autorica pronalazi “pukotinu” u univerzalnosti i apsolutnoj primjenjivosti Sartreove izjave “Pakao, to su drugi” utvrđujući kako smo, mnogo češće nego što to mislimo, taj pakao mi, podsjećajući da svatko od nas ima svoje demone i u jednom trenutku sjedi na nečijem kauču i suočava se s njima. Priznaje time i vlastite slabosti kada, nakon brodoloma veze u kojoj se nalazila, i sama u ulozi pacijenta, sjedi na sofi preko puta psihoterapeuta po imenu Wendell i na svom “zrcalnom” putu prema konačnom prihvaćanju prepoznaje slomljeno srce, poricanje, bijeg od odgovornosti i potkopavanje vlastitog integriteta. Prepoznaje i sve one neugodne, nepoželjne kontraučinke koji se mogu javiti u interakciji između psihoterapeuta i njegova pacijenta i, u konačnici, osvješćuje kako je u redu biti u totalnom neredu, kako ne postoji terapija koja će poništiti sve probleme niti spriječiti nove, no pomoći će nam razumjeti same sebe, ukloniti “oštre rubove” i “osloboditi se vlastitih priča o sebi kojima si se ograničavao, kako ne bi ostao uhvaćen u vlastitu zamku; kako bi mogao živjeti svoj život, a ne priču o njemu koju si sam sebi pripovijedao.“

Lori Gottlieb piše iskreno i domišljato, ne bježeći od svojih nedostataka, a otkrivanjem vlastite ranjivosti potvrđuje bezvremenost i univerzalnost jedne od osnovnih ljudskih potreba – davanju smisla i vrijednosti vlastitom životu kroz pomirenje sa samim sobom. Tuga je tek jedna, tamna, boja životnog spektra – hoćemo li ostatak obojati istom nijansom ne ovisi uvijek samo o nama. Katkad se moramo prvo odmaknuti od sebe da bismo nešto bolje vidjeli, baš kao što planina izgleda mnogo jasnije i veličanstvenije kad ju gledamo iz daljine.

 

Izvor: Write Owl