RECENZIJA Biljana Gabrić, Write Owl
U početku bijaše riječ. Na početku svega; svijeta, rata, mira i njihovog kraja. Njezina je moć neosporiva – dovoljno puta izgovorena, laž pretvara u istinu, siječe jače od mača, vodi na vješala i ustoličuje na prijestolja. Jednom izrečena, sposobna je biti pokretačem neslućenih promjena, političkih, ekonomskih, kulturoloških, i onih najvažnijih, na koje je ujedno i najizazovnije utjecati – promjena u ljudskoj svijesti, kolektivnoj savjesti koja se kroz stoljeća pokazala najtežim bremenom za nositi.
Dopustite malu digresiju prije nego što nastavim s temom; osobno se nikada nisam smatrala naročitim govornikom, ne zbog toga što možda ne bih imala što za reći, već zato što mi je istupanje pred većim brojem ljudi (masama bi ovdje ipak bila preambiciozna riječ), nekako uvijek predstavljalo posebno opterećenje – istodobno suvislo i obrazloženo dotaknuti više umova i srca, zadržati erudiciju na visini i ne upasti u zamku treme i nesigurnosti te tako oslabiti temelje argumenata koji su tako čvrsto stajali u tišini mog uma. Tako da se, iako me oni koji me poznaju vole nazivati elokventnom, radije držim unutarnjih monologa koje onda obrazlažem na papiru, u nadi kako i u pisanoj riječi leži jednak potencijal promjene i oštrine, čak i kad ju ne prate glasni odjeci propovjedaonica, dvorana, parlamenata ili zaglušujuće tutnjanje revolucija i ratova. Ili sam barem tako mislila dok nisam iščitala i posljednju stranicu “Govora koji su promijenili svijet” Simona Sebaga Montefiorea, britanskog povjesničara, televizijskog voditelja i autora popularnih povijesnih knjiga i romana (odmah spominjem njegove izvrsne “Romanove 1613.-1918.“, nevjerojatnu priču o usponima i padovima dvadeset careva i carica ove famozne dinastije, op.a.), koji su me gotovo potpuno uspjeli izvući iz moje dugogodišnje zablude. Jer doista, bi li nam se utroba jednako zgrčila da je tog 16. listopada 1952. paranojom opterećen ostarjeli diktator Josif Staljin na arku papira zapisao početne riječi svog posljednjeg govora na sjednici Centralnog komiteta – „Treba nam svježa krv“, i u kojem je, i dalje vjerujući kako je krvoproliće jedini učinkovit način za upravljanje carstvom, na smrt osudio dvojicu najvjernijih suradnika Molotova i Mikojana?
Bi li “mali židovski dječak iz gradića u Karpatima” koji je 1944. preživio užase koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau i kao Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir i autor romana “Noć”, jednog od najznačajnijih književnih djela posvećenih holokaustu, jednako snažno podsjetio na ovaj sumrak ljudskosti i ravnodušnost prema tuđoj patnji kao jedno od najvećih zala i zamki čovječnosti, da ga je umjesto izgovorenog te 1999., u Bijeloj kući ispred predsjednika Billa Clintona, ostavio u tišini kakvog zbornika, manifesta?
“Tamo, iza crnih vrata Auschwitza, najtragičniji od svih zatvorenika bili su, kako su ih zvali, Muselmänneri. Umotani u potrgane deke, sjedili bi ili ležali na podu, tupa pogleda zagledani u prazno, nesvjesni tko su i gdje su – neznanci svojoj okolini. Više nisu osjećali bol, glad, žeđ. Nisu osjećali strah. Nisu osjećali ništa. Bili su mrtvi i nisu to znali.
Ukorijenjeni u našoj tradiciji, neki od nas tada su smatrali da nije najgore kad te napusti ljudski rod. Osjećali smo da je gore kad te Bog napusti nego kad te Bog kazni. Bolje i nepravedan nego ravnodušan Bog.“(Elie Wiesel, govor „Opasnosti ravnodušnosti“, 12. travnja 1939.)
Kako bismo osjetili istinski strah i opomenu za sve buduće naraštaje kad na starim snimkama ne bismo začuli zastrašujuće klicanje tisuća grla koja 1939. s Adolfom Hitlerom slave pobjedu tame koja će uslijediti; “Istrebljenje židovske rase u Europi” ?
Mnogo je govora koje je vrijedno čuti ili ih se prisjetiti. Sve ih je Montefiore objedinio u ovoj knjizi podijelivši ih po motivima i porivima na poglavlja, ovisno jesu li izrekli proroci, ratni huškači, revolucionari, mirotvorci ili sanjari; jesu li bili odraz terora, moći, slobode ili čestitosti; ili su pak predstavljali protivljenje, upozorenje, oproštaj. Svi do jednog stoje kao podsjetnici kako je upravo riječ ona koja čovjeku dolazi glave ili mu je ostavlja na ramenima; razna oružja tek su puka sredstva, nijemi predmeti koji ionako ne prepoznaju žrtvu dok ju govornik ne imenuje. Svaki su metak, mač, granata ispaljeni mnogo prije nego što je potekla krv; revolucije su započinjale za govornicama u središtima trgova, konferencijskim dvoranama; prihvaćanje ili pogromi riječima su prvo usađeni u um. Vizije su podijeljene kad su izgovorene.
Kako i sam Montefiore utvrđuje, riječi su važne. Poštujte ih – i one koji se njima (za) dobro služe.
“Ne znam što će se sad dogoditi. Pred nama su teški dani. Ali ništa mi od toga sad nije važno. Jer bio sam na vrhu planine. I nije me briga. Kao i svi drugi, i ja bih volio imati dug život. Dugovječnost ima svoj smisao. Ali sad se ne brinem zbog toga. Samo želim provoditi Božju volju. A on mi je dopustio da se popnem na planinu.I pogledao sam s njezina vrha.
I vidio sam Obećanu zemlju.“
(Martin Luther King Jr., „Vidio sam Obećanu zemlju“, 3. travnja 1968. – govor održan dan prije Lutherove smrti; sutradan je ubijen ispred svoje sobe na balkonu motela „Lorraine“)
Izvor: Write Owl