RECENZIJA Andrea Šikić, Mamine knjige

Što mi rade knjige ovog mjeseca, moje malo književno srce to ne može podnijeti! Još jedna čista petica na Goodreadsu, još jedna knjiga po mom guštu, toliko fenomenalna da ne znam kako ću uspjeti napisati ovaj osvrt do kraja. Knjiga izgubljenih imena Kristin Harmel osvojila me prvo naslovnicom, zatim opisom na zadnjoj stranici, a onda i sadržajem od prve do posljednje stranice. Danas je ponedjeljak, ja sam je počela čitati u petak i završila jučer. Nisam je mogla pustiti iz ruke i neprestano sam mislila o njoj i njenim protagonistima.

Inače volim sama prepričati sadržaj knjige, ali ovaj put ću vam prenijeti ono što piše na knjizi, jer više od toga ne smijete znati.

Kad ostarjela knjižničarka Eva Traube Adams na fotografiji u novinama opazi knjigu koju već 65 godina smatra nestalom, preplave je sjećanja na preživljene opasnosti i izgubljenu ljubav. Eva 1942.bježi iz Pariza nakon uhićenja njezina oca, poljskog Židova. Pronalazi utočište u planinskom selu i ondje uči izrađivati dokumente s lažnim identitetoma za židovsku djecu koja bježe u neutralnu Švicarsku. Uz pomoć člana pokreta otpora, šarmantnog Remyja, Eva pronalazi način da se sačuvaju prava imena djece, premlade da zapamte svoj identitet. U taj svezak-Knjigu izgubljenih imena-unosi i jednu životno važnu poruku na čiji odgovor nikada neće prestati čekati.

Pročitala sam ovo čim sam dobila knjigu, no prije nego sam se upustila u čitanje potpuno sam zaboravila detalje. Znala samo da me čeka ono što najviše volim u knjigama: priču o knjigama i Drugi svjetski rat.

Moj duboki naklon Kristin Harmel za ovakvo pripovijedanje priče koja te drži okovanom za stolicu. Radnja se uglavnom bazira na Evu u ratnim godinama, sa par izmjena na Evu 2005. Od samog početka, kad sam pročitala dio u kojem nacisti odvode Evinog tatu, oblio me znoj i nisam mogla stati. Strašno se vežem za takve priče i te nesretne sudbine Židova koja su bile stvarne. Kristin je sjajna u nizanju radnje, provlači tu neku napetost od koje drhtiš cijelo vrijeme čitanje i samo okrećeš stranice da vidiš što se događa dalje.

Ni sama ne mogu vjerovati da sam ovaj mjesec pročitala čak dvije fantastične knjige koje se bave hrabrim ženama i njihovim ulogama u Drugom svjetskom ratu i alternativnim zanimanjima koja su spašavala tisuće nedužnih života.

Strašno sam se vezala uz sve protagoniste ove priče, uz Evu, Remyja, Evinu majku, župnika i cijeli francuski pokret otpora koji zaslužuje tisuće ispisanih stranica.

Kristin je genijalna. Fascinirana sam ovako pametnim ženama u književnosti i njihovin idejama, znanju i potkovanosti u pričanju povijesti. Još je i genijalna matematičarka koja je u radnju uvrstila Fibonaccijev niz! Nakon ove knjige samo se čvrsto nadam da će nam Mozaik knjiga donijeti još prijevoda njezinih naslova.

Oduševljena sam što je ljubavnu priču Eve i Remyja suptilno provlačila i nije stavljala kompletnu okosnicu romana na njihovu nemoguću vezu. Ali mi cijelo vrijeme navijamo za njih, da spase živote nevine djece, svoje živote i da nađu sreću u nekim boljim vremenima za koje se čini, nakon strahotnog rata, da nikad neće doći.

A kraj, ajme kraj! Kad sam pomislila da je priča gotova i ispričana, da je Eva pronašla sve što je trebala, i oca, i Knjigu i svoj mir i novi život, dogodi se taj mali obrat koji iskreno nisam očekivala, ali koji mi je izmamio suze na lice.

Toliko je ženske hrabrosti, snage i upornosti opisano u ovoj ženi, u Židovki koja je u 6 godina rata promijenila nekoliko identiteta,života, ali ostajući vjerna sebi, pred opasnosti koja joj je neprestano prijetila.

I zato veliko hvala svim hrabrim ženama koje nisu nosile odore, ali koje su svojim talentima spasile tisuće djece, žena, ljudi, riskirajući svoj život za bolju budućnost. Možda je nezahvalno o tome pisati dok se pred našim očima odvija nešto slično, ne tako ni daleko, ali i danas svjedočimo tisućama hrabrih žena, majki, junakinja o kojima ćemo ispisati stranice.

Mada je povijest najbolja učiteljica, čovječanstvo kao da nikad neće naučiti. No, nema tog zla koje nam može uzeti knjige i izbrisati iz naših umova ono što je u njima zapisano.

Zato i još jednom veliko bravo Kristin Harmel, jer oživljavanjem ovakvih priča ponovno učimo i (nadam se) ne ponavljamo.

Bravo. Bravo. (može li 6?)

 

Izvor: Mamine knjige