RECENZIJA Anamarija Jelić, Just Read

Audrey proživljava kraj svog života. A sve što želi je kraj dočekati sretna. Želi da se njezine dvije kćeri vole, želi ih pomiriti nakon godina i godina mržnje i odbijanja. Želi da se njezine dvije unuke napokon upoznaju. Želi priznati tajnu koja je prije trideset godina uništila njihovu obitelj. Može li ona popraviti sve? Može li ona napustiti ovaj svijet s osmijehom na licu?

Možda vam nisam trebala to otkriti, ali s tim započinjete priču. Audrey je bolesna. Kako i što joj je morate otkriti sami. Ali priča je nešto puno više od njezine bolesti. Iskreno, ali najiskrenije, priča mi je u početku malo smetala. Jako velik naglasak je na tajni koja ih je sve rastavila. Poglavlja su pisana po mjesecima, ali svakih par poglavlja vraćaju se u prošlost i događaje koji su ih doveli do onoga gdje su danas. I jako, jako sam željela saznati istinu i ono što se dogodilo. A autorica je tako vješto to sakrila da sam skoro počela vrištati od frustracije. A onda saznam, plačem, suza za suzom i proklinjem samu sebe zašto sam to uopće čitala. Mislila sam da se radi o nekoj dječjoj pogrešci, o nečemu što je lako oprostiti, ali nisam niti pomislila težinu te tajne koja ih ubija sve. Nisam niti pomislila koliko patnje i boli je skriveno među ovim stranicama.

Dvije sestre, jedna mrzi drugu zbog nečega u prošlosti. Što je to? Zašto joj ne dopušta ulazak u svoj život?

Prošlost, tako nam lako može zagorčati budućnost. Ali nekada i najlošije odluke koje donesemo na kraju budu one bez kojih ne možemo zamisliti svoj život. Dijete koje je došlo umjesto karijere, karijera koja je odabrana umjesto braka i djece, bijeg u svoj neki skriveni svijet umjesto putovanja, uživanja, riskiranja. Svi mi imamo svoje dječje snove koji se većinom potpuno razlikuju od naše stvarnosti. Ono što smo htjeli biti, postati sada su samo zaboravljeni snovi. Ona  dječja hrabrost sada je odrasli strah od rizika. Svijet se mijenja, mi se mijenjamo, odrastamo. Snovi postaju neostvarene želje. Shvaćanje kako je život samo jedan i kako se jednog dana svi kajemo jer nešto nismo učinili dok smo mogli.

Autorica je pisala o boli, tuzi, hrabrosti. Pisala je o strahu. Najvećem strahu svakog roditelja. Najvećoj boli svake majke nakon što vidi kraj svog djeteta. Nebitno je l’ to dijete ikada držala u svojim rukama ili je vidjela srce na monitoru koje više ne kuca. Nitko ne zna kako je to dok to ne doživi, svi mogu misliti da znaju, ali ne znaju. Ne znaju kako je teško vratiti se u normalnu svakodnevicu. Ne znaju kako je teško živjeti sa sjećanjima.

Znam da mislite da sam vam ovim možda nešto otkrila, ali nisam, ništa još ne znate. Ja nisam uopće znala što me čeka. Ali vama mogu reći da si unaprijed pripremite brdo maramica.  Trebaju vam. Nebitno jeste li u vrijeme čitanja ove priče roditelj ili niste, ova priča će vas dotaknuti. Tako tužno i tako bolno. I tako predivno. Teško je objasniti, ali priča je predivna. I sada shvaćam naslovnicu. Visibabe, tako nježno i delikatno cvijeće koje tako kratko traje. Tako nježno, tako prekrasno.

Od mene imate sve preporuke za ovu predivnu, dirljivu priču koja će vas natjerati na suze, ali nećete je jako dugo moći izbaciti iz glave. Ovo je priča zbog koje se zamislimo nad svojim životom i onim što imamo.

 

Izvor: Just Read