RECENZIJA Ana Kalanj, Učiteljica čita

Godine 1947. po završetku rata u Alabami svi konačno žive punim plućima, uživaju, plešu i zaljubljuju se, a među njima se posebno ističe neopisivo lijepa sedamnaestogodišnja Violet koja je zarobila brojna muška srca. Od tog trenutka prošlo je više od pedeset godina, Violet je i dalje lijepa, i dalje slama muška srca, a jedino što je drugačije činjenica je da sada živi u domu za starije osobe. Tamo upoznaje mladu Veronicu Johnson, od milja zvanu Ronni, koja radi kao njegovateljica. Ona je se dojmi do te mjere da joj Violeta nakon svoje smrti ostavi velikodušno nasljedstvo, ali samo pod uvjetom da u roku od godinu dana napiše knjigu o njezinom životu. Ronni jednako tako obožava Violet i voljela je družiti se s njom, no svjesna je da će biti teško ispoštovati prijateljičinu želju, pogotovo kada se krene mučiti s problemima na poslu i novim dečkom, ali i brojnim tajnama koje su godinama bile skrivene, a u velikoj mjeri su odredile tijek Viletina života. Neke među njima su slatke i simpatične, ali neke su jezive i ostavljaju bez daha.

Mislim da već i vrapci na grani znaju koliko obožavam knjige koje prate dvije vremenske linije, jednu u prošlosti i jednu u sadašnjosti. Pa se one isprepliću, nadopunjavaju, stapaju i udaljavaju, i tako sve do posljednje stranice kada se ipak nekako nađu u istoj točki. Upravo takva je ova knjiga. Uživala sam u čitanju, iako mi se puno više svidjela ona vremenska linija koja je pratila život lijepe i zanimljive Violet, možda zbog nje same, a možda zbog zanimljivog života koji je vodila. I Ronni je imala svojih lijepih i zanimljivih trenutaka, ali kada bih rekla da je lik koji se pamti, lagala bih. Ipak, da nije bilo nje, ne bismo imali prilike čuti niti Violetinu priču.

Ovo je jedna jako lijepa, ali i na trenutke teška i tužna priča. Ona koja pokazuje život u njegovom punom smislu i koja ne laže da je život bajka i da sve će biti baš onako kako vi to zaželite. Ovo je i jako topla priča, o ženskoj snazi i činjenici da možemo trpjeti puno više nego što se misli, pa čak i onda kada ne bismo trebale. Ovdje ću iskoristiti priliku i spomenuti da koliko god sam pokušavala, nikako nisam mogla opravdati neke poteze glavnih junakinja. Vjerujem da je tu presudno i vrijeme u kojem je Violet živjela pa mi je teško pretpostaviti kako se točno osjećala i kako bi okolina reagirala na neke njezine izjave i postupke. Priča je i o ljubavi, onoj mladenačkoj koja ne poznaje probleme i postoji bojazan od pucanja pri prvom problemu, o onoj pravoj prijateljskoj koja ne zna za granice, ali i on opsesivnoj i pomalo bolesnoj kakvu je zaista teško shvatiti.

Svidjelo mi se na koji način je autorica stvarala priču i otkrivala detalje iz Violetina života, istovremeno nas upoznavajući s Ronni koju također život nije milovao. Posebno mi se svidjelo kako nas autorica iznenađuje s obratima, tako lagano i lijepo gradi priču da jednostavno nisam očekivala da bi se neke opisane stvari uopće mogle dogoditi. Lijepo opušteno sam čitala, upoznavala junakinje, žalila ih, bodrila, i odjednom šok, potpuno nepredvidljiv kraj, potpuna promjena i nevjerica na mom licu. Mislim da su te posljednje stranice bile šlag na već jako ukusnoj torti kojoj je ipak nedostajao taj završni ukras, a čega možda nisam niti bila svjesna dok nisam probala.

 

Izvor: Učiteljica čita