RECENZIJA Ana Kalanj, Učiteljica čita
Max i Pip jedan su od onih parova na koje su svi malo ljubomorni i žele biti kao oni. Ljubav između njih gotovo je opipljiva, jedno drugom su najbolji prijatelj i vječni oslonac, a niti promjena kontinenta nije bila problem, vješto su se suočavali sa svim preprekama na putu. No ipak se pojavila jedna s kojom se nisu znali nositi i koja je njihove živote promijenila zauvijek, bolest njihova sina. Dylanu su tek tri godine, no kako to obično biva, zloćudne bolesti ne biraju pa se on nalazi na intenzivnoj skrbi u bolnici, s tumorom na mozgu. Ubrzo liječnici niti sami ne vide izlaz iz teške situacije pa odluku o Dylanovu životu prepuštaju roditeljima, a Pip i Max se po prvi put nađu na suprotnim stranama i niti jedno ne misli odustati i prikloniti se mišljenju onog drugog.
S djelima Clare M. upoznala sam se davno, kada je njezina knjiga „Pustila sam te“ dobila svoje hrvatsko izdanje. Uslijedile su još dvije odlične knjige, od kojih je „Vidim te“ kod mene broj jedan. Iz tog razloga nisam niti malo dvojila oko uzimanja ove knjige na čitanje preko reda, iako je najavljena kao nešto drugačije djelo od onih prethodnih. I drago mi je da mogu odmah konstatirati da me nije razočarala.
Radnja prati Pip i Maxa koji se ne mogu usuglasiti oko sudbine svoga sina pa odlaze na sud kako bi netko drugi donio tu odluku umjesto njih. Odluka može ići u dva smjera, a autorica nam daje uvid u oba ta smjera te imamo priliku svjedočiti životima Pipe i Maxa nakon te odluke. Budući da sam tip osobe koji često razmišlja „što ako“ i „možda da sam ovako“ ili „možda da nisam“ i slično, ova knjiga me oduševila. Jednom je netko zadovoljio ta moja promišljanja i pokazao posljedice dvije različite odluke, ono što sam ja često priželjkivala u životu. I to je još jedan od razloga zašto obožavam knjige, daju nam uvid u neke situacije koje za života nisu moguće.
Roman donosi izuzetno potresnu, na trenutke mučnu priču, i opisuje situacije za kakve se nadate da se više nikada nikome neće dogoditi. Ono što me na kraju još više potreslo jest podatak da je autorica inspiraciju pronašla u svom vlastitom životu i ne mogu niti zamisliti koliko je hrabrosti bilo potrebno za napisati ovakav roman.
Ono što mi se nije svidjelo jesu neki trenutci i situacije u kojima nas autorica bez neke najave vraća u prošlost te nekoliko puta nisam niti sama bila sigurna što se događa i gdje sam sada, možda je problem bio u meni i mojoj koncentraciji. Osim toga, na kraju su mi neki dijelovi slagalice ostali stršati van slike, kao da sve jednostavno nije sjelo na svoje mjesto. Upravo iz tih razloga imam veliku želju vratiti se ovoj knjizi i provjeriti hoće li možda s drugim čitanjem sve dobiti puni smisao.
Radnja romana je napeta i neizvjesna, uvlači nas sve dublje i ne dozvoljava predah od čitanja. Autorica tako vješto gradi priču i opisuje unutarnje borbe svojih likova da se jednostavno i sami nađete na njihovom mjestu i razmišljate s njima. Nekoliko puta sam zatekla samu sebe kao promišljam o tome što bih ja učinila, kako opravdam malo Maxa pa malo Pip, a onda pak nisam bila zadovoljna s ponašanjem niti jednog od njih dvoje, i tako u krug. Ova knjiga vas jednostavno ne može ostaviti ravnodušnima i nezainteresiranima i koliko god da je tematski teška, imate moju veliku preporuku. Autorica nam svima šalje poruku da kraj ne mora nužno biti kraj, već da nas iza njega može čekati novi početak koji nosi puno lijepoga sa sobom.
Izvor: Učiteljica čita