INTERVJU Zora Bjelousov, Femina

U intervjuu za Feminu, Therese Anne Fowler govori o tome kako je nastajala ova društveno angažirana literarna uspješnica, o važnosti razbijanja svih predrasuda, ali i o tome zašto “Dobro susjedstvo” ne oslikava samo jedno mjesto u Americi, nego cijelu državu, ali i cijeli svijet. Najbolji, ali i najzahtjevniji posao pisca je zamisliti i prikazati onu drugu stranu, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, rasu ili nacionalnost, kaže Therese koja sebe opisuje kao profesoricu i običnu majku iz Sjeverne Kalifornije. Mi dodajemo – ženu koja svojim pisanjem mijenja svijet!

therese anne fowler intervju

U spisateljskoj karijeri Therese Anne Fowler napisala je brojne romane, među kojima se ističe povijesni naslov “Z” koji je dobio i filmsku inačicu. Njezini romani hitovi su New York Timesa i Sunday Timesa, a domaćoj publici predstavlja se iznimno važnom pričom “Dobro susjedstvo”, koja postavlja mnoštvo suvremenih i aktualnih tema po pitanju društvenog staleža, rase, ekologije, međuljudskih odnosa i poštovanja te nudi surov i realan prikaz naše svakodnevnice.

Prije svega želimo vam čestitati na objavljivanju romana “Dobro susjedstvo” u Hrvatskoj. U jednom od intervjua rekli ste da je ovo na neki način vaš odgovor na brojne događaje u svijetu. Na što ste se konkretno referirali?

– Roman je odgovor na način kako se mi kao svijet nosimo sa situacijama i problemima koji su trebali biti riješeni i definirani ljudskim i građanskim pravima te zakonskim regulativama iz područja klimatskih promjena. To su područja u kojima kao društvo ne smijemo nazadovati, nego napredovati. Konkretno, tu mislim na priče koje su nas posljednjih nekoliko godina šokirale. Rasizam i seksizam koji se odvija na najvišim razinama vlasti i moći, lažno religiozno predstavljanje te mentalitet da pobjednik ima pravo gubitniku oduzeti sve u maniri “cilj-opravdava-sredstvo” samo su neke od tema koje me kao osobu smetaju i koje želim promijeniti. Ova su vremena teška za sve one koji cijene pravilan napredak i društvenu pravdu te se za njima vode.

therese anne fowler

Vaša posljednja dva naslova povijesni su romani, za razliku od “Dobrog susjedstva” čija se radnja odvija u sadašnjosti. Jeste li zbog toga drugačije pristupali pisanju?

– Malen je broj spisatelja koji si može “priuštiti” pisanje fikcije i pritom ignorirati trendove koje nameće tržište te cijeli taj financijski aspekt koji nosi. Kada pišem, od same ideje preko realizacije pa sve do finalne predaje rukopisa, u potpunosti sam predana tome. Ovoga puta sam osjetila potrebu pisati roman koji je smješten u moderno doba. Mislim da svi oni koji su uživali u mojim ranijim romanima neće ostati razočarani niti ovim naslovom. Svoje čitatelje ne doživljavam kao da su vjerni isključivo povijesnoj tematici. Moram priznati da sam bila spremna na to da ću objavljivanjem ove knjige izgubiti prave sljedbenike tog žanra, ali da ću sigurno privući i nove čitatelje koji vole romane smještene u sadašnjosti. Naposljetku, smatram da svaki čitatelj zapravo želi pročitati dobar roman bez obzira na vremensku okosnicu, te je upravo to bio, a i nastavit će biti, moj glavni fokus.

Zašto ste radnju smjestili u Sjevernu Karolinu? Jesu li pravi susjedi, kvartovi i mjesta bili inspiracija?

– Priča je nastala zbog empatije koju sam osjetila prema jednom hrastu koji se nalazio u mojem dvorištu. Njegovo “zdravlje” bilo je ugroženo građevinskim radovima koji su se izvodili kod susjeda. To je jedina stvarna poveznica stvarnosti i romana. Oak Knoll nije mjesto u kojem živim, ali ono u romanu predstavlja skup zajednica Sjeverne Karoline koje prolaze kroz razne društvene, ekonomske, ekološke i rasne promjene koje sa sobom nosi gentrifikacija. Zanimljivo je da sam prije objavljivanja knjige razgovarala s izdavačima i knjižarima koji su pročitali roman i svi su mi rekli istu stvar – da su takve promjene vidljive u svim američkim gradovima. To mi je bio dokaz da “Dobro susjedstvo” ne oslikava samo jedno mjesto u Americi, nego cijelu državu, ali i cijeli svijet.

intervju therese anne fowler

Budući da živite u Sjevernoj Karolini, daleko od New Yorka, Chicaga i Minneapolisa koji se smatraju književnim centrima, mnogi to smatraju nedostatkom. Je li teže uspjeti ako živiš i radiš izvan književne scene?

– Ovo me pitanje toliko zabavlja jer prije objavljivanja prvog romana uopće nisam znala da autori moraju živjeti u određenom gradu kako bi uspjeli. Čak nisam bila upoznata s time da postoji književna scena i sada kada znam za nju moram priznati da mi je drago da nisam njezin dio. Zadovoljna sam sa svojim životom, gradom u kojem živim i ljudima koji me okružuju. Tu se ne moram uklapati i postati dio nečega. Sigurna sam da se u takvim mjestima nikada ne bih uklopila. Moram reći da me veseli činjenica da su upravo moj rad priznali i pohvalili oni autori koji su dio te velike scene – scene koja na određeni način i diktira svjetske trendove. Općenito su mi važne sve reakcije i komentari na moj rad. Osim što me čine boljom autoricom, čine me i boljom osobom.

Različitosti su i dalje vruća tema diljem svijeta, iako ponekad mislimo da je to postao sastavni dio američkog društva. Moramo reći da ste veoma vješto stvorili lik Valerie, upravo kada govorimo o tim različitostima.

– Da, različitost je i danas veoma osjetljiva tema, neovisno govorimo li o drugačijoj boji koži, vjerskoj ili seksualnoj orijentaciji… Slušala sam prijatelje i okolinu i to je bila najbolja nit vodilja. Primjerice, cijelo vrijeme sam u glavi imala riječi svih onih koji su mi rekli što im smeta kod bjelačkih autora kada govore o afroameričkoj rasi. Trudila sam se ne raditi iste pogreške. Kada govorimo o rasnim razlikama, namjerno sam stvorila dva snažna i autentična lika: Valerie (Afroamerikanka) i Xavier (sin oca bijelca i majke Afroamerikanke). Za njihov stvaran prikaz morala sam napraviti mnogo istraživanja i dubinski analizirati afroameričku zajednicu u Americi. U romanu sam pisala o vlastitoj kulturi i nadam se uspješno o kulturu koju nisam doživjela na vlastitoj koži. Sada kada gledam, Valerie i ja imamo mnogo sličnosti. Oboje smo završile fakultete, u srednjim smo godinama, radimo kao profesorice te smo obične majke iz Sjeverne Kalifornije.

Najbolji, ali i najzahtjevniji posao pisca je zamisliti i prikazati onu drugu stranu, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, rasu ili nacionalnost. To kada pišemo moramo prikazati na najbolji mogući način. Nisam htjela biti samo još jedna u nizu spisateljica koje pišu o problemima afroameričke rase, a da krajnji rezultat za njih bude uvredljiv ili nevjerodostojan. Nadam se da nisam ostavila dojam da sam bjelkinja koja je sa svojim romanom samo dala doprinos afroameričkoj zajednici i koja smatra kako je to dovoljno. To je pogrešna vodilja. Jedna je novinarka napisala za Boston Globe da “nije posao Afroamerikanaca iskorijeniti rasizam kod bijelaca”. Ta je odgovornost na nama, na onima koji nismo suočeni s tim problemom nego ga stvaramo. Kako bih bila sigurna da nisam napisala roman koji bi mogao uvrijediti bilo koga, moj roman su prije tiskanja pročitali svi oni koji bi se potencijalno mogli uvrijediti. Tek kada su oni bili ponosni kako sam prikazala njihovu zajednicu i njihove probleme, poslala sam rukopis izdavačima.

 

Izvor: Femina

AKCIJA!

Pogledaj ponudu

AKCIJA!

Dnevnik mog djetinjsta

PREKRASNA USPOMENA IZ DJETINJSTVA

30,00 kn

139,90 kn

x

Prijavite se na newsletter i ostvarite 10% popusta na prvu kupnju!

Pročitao/la sam i prihvaćam Opće uvjete poslovanja i Pravila privatnosti

Svojom prijavom dopuštam Mozaiku knjiga d.o.o. da obrađuju moje osobne podatke u svrhu obavještavanja o njihovim ponudama, do mog povlačenja suglasnosti.