INTERVJU Maja Car, Večernji list

Knjiga meksičke spisateljice ruši postavke prema kojima su muškarci vladari horor-žanra, a sada je prevedena i na hrvatski jezik.

Od davnina i Mary Shelley nanizalo se ženskih autorica romana strave, no pravi su vladari tog žanra, priznale mi to ili ne, muškarci. Ipak, na književnoj sceni pojavila se mlada meksička autorica Silvia Moreno-Garcia i napisala punokrvan horor bez “Scooby-Doo” momenata – “Meksički roman strave”, koji je u izdanju Mozaika knjiga upravo preveden na hrvatski jezik. Priča je to o Noemí Taboadi, koja nakon što prima pismo rođakinje sastavljeno u bunilu, kreće k njoj u izoliranu vilu u meksičkoj provinciji gdje će naići na morbidne priče o nasilju i ludilu. Kritika roman obasipa superlativima i tepa mu da je feministički roman strave, odmah po izlasku 2020. proglašen je najboljim hororom te godine u izboru New Yorkera, Washington Posta, Library Journala, Vanity Faira i Marie Claire, a dolazi nam baš u pravo vrijeme jezovitih priprema za nadolazeći Halloween.

Kako ste se odlučili na pisanje horora? Nema mnogo žena koje su se proslavile tim žanrom.

Oduvijek su me privlačili gotika kao stil i horor kao žanr. Moj prvi susret s takvom literaturom dogodio se uz Edgara Allana Poea, uslijedili su velikani poput H. P. Lovecrafta ili Horacija Quirogue. Potom klasici kao što su Frankenstein, Drakula, Dr. Jekyll i gospodin Hyde. Od “ženskog” pogleda više me privlačio “muški” pristup romanu strave kao žanru. Njihove su knjige imale sve što obožavam: strah, natprirodne elemente, nasilje, krv… Za razliku od “ženskih”, koji su poput “Scooby-Doo” priča u kojima mlada žena završi na usamljenom mjestu gdje se dogodi nešto i čitatelj mora otkriti što. Kod njih je uvijek sretan završetak jer mlada junakinja na kraju uvijek uspije pobjeći iz dvorca i veliki je naglasak stavljen na razvoj ljubavne priče. Taj nedostatak nadnaravnih sila potaknuo me da napišem ovaj roman. Horor je jako poseban žanr, a ja sam uvijek bila žena koja je uživala u čitanju i pisanju mračnih romana. Osim toga, imala sam osjećaj da je horor izgubio na popularnosti i htjela sam ga nekako vratiti iz mrtvih.

Zašto je radnja smještena baš u 1950.?

Htjela sam pisati o Meksiku u doba kada su ulice i gradovi bili puni života i to me automatski bacilo u vrijeme nakon Meksičke revolucije. A potom sam zbog svojih baka i djedova počela pisati o ranim pedesetima, jer je to vrijeme u kojem su oni živjeli. Preko njihovih priča i sama sam proživjela to vrijeme. Osim toga, u to doba u našoj zemlji počele su se zbivati velike industrijske promjene.

Glavni lik Noemi heroina je svog vremena, nije naivna ili tragična, već samouvjerena, snažna i mudra. Kako je nastao taj lik?

Prije mnogo godina u selidbi sam izgubila jedinu fotografiju svoje tete. Snimljena je 1950. godine i na njoj je bila s jednim gospodinom. Njezina svečana haljina otkrivala je ramena i ne mogu vam opisati koliko je zračila samouvjerenošću i elegancijom. Počela sam razmišljati o njoj, kako se sprema i odlazi na zabavu, i to je bio početak stvaranja Noemi. Znate, u literaturi likovi meksičkog ili latinoameričkog porijekla često nose teret patnje i tuge neobrazovanih migranata. Htjela sam svijetu pokazati lik koji je suprotnost toga. To je zapravo slika kako ja vidim te ljude, koje društvo često podcjenjuje i osuđuje.

Kuća u knjizi, ili Kurija, lik je za sebe. Ona je stvarno mjesto ili plod bujne mašte?

Kao i za svaki svoj roman, inspiraciju sam crpila iz stvarnog života. Grad koji je “krivac” za nastanak Kurije je mjesto Real del Monte u planinama Hidalga. Nekoć je bio okupiran, a okupirali su ga Britanci zbog rudnika koji je bio od velike važnosti za taj kraj. Osim lokacije, ono što me najviše inspiriralo je groblje na kojem su pokapali britanske državljane, a u meni je budilo osjećaj kao da se nalazim u starom filmu strave i užasa. Grad je hladan, kišovit i maglovit, dakle sve ono kako se ne zamišlja Meksiko.

Je li bilo teško odrediti razinu jeze i nadnaravnih elemenata u romanu?

Možda će zvučati smiješno, ali vodila sam se “Scooby-Doo” faktorom. Kao što sam rekla, romani strave klasificiraju se kao “muški” ili “ženski”. “Muški” sadrže nadnaravne elemente i dijelove fantastike i nasilniji su, a “ženski” nemaju te dijelove i na kraju se otkrije da ono za što se sumnjalo da je ukleto to ipak nije i da se iza svega skriva čovjek. Mislim da “Meksički roman strave” ruši stare barijere i gradi nove temelje u književnosti jer spaja najbolje iz “muškog” i “ženskog” svijeta književnosti. Dakle, odredila sam si omjer jeze 70:30. Ovih sedamdeset posto rekla sam da će biti polagano, tiho, jezivo, a preostalih trideset morala je biti prava divlja vožnja. Htjela sam taj omjer iz dva razloga. Ako ste ikada bili u kući strave, nikada vas čudovište ne zaskoči već na vratima. Morate proći nekoliko prostorija u kojima vas čekaju različita iznenađenja pa sve do onog najvećega, kada vas i klaun uplaši. Roman strave neće biti strašan ako na svakoj stranici lete duhovi. Također, za kraj sam htjela i svojoj heroini, ali i čitateljima, priuštiti nezaboravne strašne događaje. Želim da čitatelji vrište i boje se kao što se boji Noemi.

Ženski su likovi ipak inferiorniji u odnosu na muške. Noeminim životom pokušava upravljati njezin otac. Možemo li na tako postavljene uloge gledati kao na neku vrstu upozorenja vas kao autorice na položaj žena?

Moja je baka u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća imala veliku želju upisati medicinsku školu. Nije mogla ostvariti svoje snove jer se njezinu ocu nije svidjela ideja da pohađa školu s dječacima. Pod očevim pritiskom završila je kao tajnica, da bi se naposljetku i udala. Tada su takve priče bile normalne i žalosti me kada čujem da neke žene i danas žive po istim pravilima kao prije sto godina. Ne trebamo zaboraviti da su žene u Meksiku pravo glasa dobile tek 1953. Ženama su u to vrijeme upravljali očevi i muževi. Na romane strave često gledam kao i na položaj žena u društvu. Jako su patrijarhalni i žene su podređene muškarcima. Često čujem da mnogi upravo taj trenutak u romanima smatraju erotičnim. Iako se i Noemi nalazi u toj poziciji, ona je svjesna svega i izborit će se za sebe i svoja prava.

Želite li da se na vaše romane gleda kao na feminističke radove? Trenutačno su na takvom glasu.

I u knjigama i u stvarnom životu žene i dalje imaju mnogo prepreka da bi bile u svemu jednake. Muškarci i u knjigama i u stvarnosti mogu biti stariji, neprivlačni, temperamentni, bahati i bezobrazni, ali i dalje su u očima mnogih junaci. Kao protutežu takvim muškarcima stvorila sam Noemi. Mlada je, pametna, zgodna, samostalna, glasna i mnogi kažu da je ponekad prava kučka jer je previše samouvjerena. Tu dolazimo do zanimljive perspektive. Sve ono što je na muškarcima privlačno, na ženama je odbojno. Muške osobine na ženama nisu poželjne. Kada govorim o feminizmu, samo ću reći da mislim da se ženama mora dati prilika da pronađu svoje mjesto pod suncem.

 

Izvor: Večernji list