INTERVJU Karmen Bosnić, Novi list

Postajemo radoholičarske mašine

Marketinški mag, bivši kreativni direktor slovenske oglašivačke agencije, nakon više od dvadeset godina karijere, napisao hit knjigu »Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke«.

Greška je što ljudi misle da se pregorjelost dogodi zbog previše posla – ona je uvijek posljedica odnosa koji su pogotovo u današnje vrijeme toksični i lišeni povjerenja, poštovanja i suradnje. Danas je radno mjesto velik izvor stresa. Najčešće pregorimo zbog premalo vremena za previše posla, puno odgovornosti i premalih ovlasti, zbog male ili nikakve potpore suradnika i nadređenih, zbog nestalnosti i nepouzdanosti zaposlenja i drugih toksičnih faktora

Tek kad sam si dopustio biti slab, shvatio sam da sam predugo bio prejak, kaže Aljoša Bagola, bivši izvršni kreativni direktor slovenske marketinške agencije Pristop, koji je nakon više od dvadeset godina rada u marketingu u knjizi »Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke« opisao svoju borbu s burnout sindromom koji mu se dogodio na vrhuncu karijere, 2015. godine. Tri dana nakon što je objavljena u Sloveniji iz Mladinske knjige javili su mu da knjiga ide u doštampavanje zbog velikog zanimanja čitatelja. Skoro pa je rasprodano i hrvatsko izdanje u nakladi Mozaik knjige, a u pripremi je i ono na engleskom. Burnout, potvrđuje se, više nije sindrom od kojeg pati samo rukovodeći kadar, aktualna je to tema, još i više kad o njoj piše onaj tko je osvojio oko 150 domaćih i međunarodnih nagrada kao kreativni direktor desetljeća. Upališ TV – Bagola. Otvoriš internet – Bagola. Možda je ipak primijenio neke svoje marketinške vještine da bi postigao veći uspjeh.

– U osnovi sam pripovjedač priča i to sam profesionalno radio dvadeset godina u okviru marketinga. Ako sam za to visoko osposobljen i međunarodno nagrađen, sigurno je i knjiga nekako, već po principu kakve »osmoze«, u skladu s pravilima te struke, ali sam se pisanja uhvatio vrlo neopterećeno, a iskreno. Kad sam potpuno slomljen u krevetu »guglao« kome se poznatom i uspješnom izgaranje već dogodilo, rezultata za pretragu nije bilo. Znao sam da je nemoguće da sam prvi kojem se to dogodilo i tada sam odlučio, kad se dovoljno oporavim, o tom brutalnom iskustvu napisati knjigu.

Odrasli, a djeca

U jednom od intervjua izjavili ste: »Ne korona, pregorjelost je stvarni suvremeni problem«.

– Pregorjelost najprije zahtijeva radikalan odmak od svijeta, dalje od stresnih čimbenika – u sebe, na sigurno, u sasvim svoju karantenu, a uskoro dolazi potreba progovoriti o tome. Zato mi je neobično i izaziva brigu da je područje duševnog zdravlja tako tabuizirano. Znam da zvuči strašno, ali epidemija pregorjelosti i koronavirusa zato imaju i kolateralnih koristi: postajemo otvoreniji i skloniji prepoznati simptome mentalnih bolesti.

Po nekim procjenama zbog pregorjelosti svjetsko gospodarstvo gubi više milijuna radnih dana, a zdravstveno osiguranje ima 700 milijardi eura gubitka. Kako kažete, dok su posljedice prometne nesreće vidljive, burnout nije. Nije ni liječnicima, ni onima kojima se burnout događa lako prepoznati znakove i reagirati.

– Moderni život postao je centrifuga nerealnih ambicija, stresa, neizvjesnosti i preokupacije nebitnim stvarima. Taj vrtuljak karijernog brutalizma je divlji i na jednoj točki života svi tražimo prekidač za »off«. Danas je radno mjesto velik izvor stresa. Najčešće pregorimo zbog premalo vremena za previše posla, puno odgovornosti i premalih ovlasti, zbog male ili nikakve potpore suradnika i nadređenih, zbog nestalnosti i nepouzdanosti zaposlenja i drugih toksičnih faktora, a sve to paradoksalno kompenziramo tako da se bacimo u još više rada i postanemo »radoholičarske mašine«, potpuno bezosjećajne i diktatorske u odnosu prema sebi.

Što vam je, uz stručnu pomoć, najviše koristilo u promjeni načina života? Kako ste stekli nove navike, stavili sebe na prvo mjesto?

– Zdravo postavljanje granica prvi je korak za uspostavljanje dobrog odnosa sa sobom i svijetom. Samo ako se svatko zauzme za sebe, za svoja prava, raspoloženje i tako se odgovorno pobrine za svoj unutarnji svijet, to će se uskoro preslikati i u vanjsku sredinu. Naravno da će s time doći strahovi, ali kad ga dovoljno puta izgovorimo »ne« postaje dopuštenje da sami sebe konačno postavimo na prvo mjesto. Ispočetka je to teško jer svi čeznemo za onim trenutkom roditeljskog odobravanja kad smo bili vrijedni i napravili ono što nam je rečeno. Zato smo i kao odrasli često u ulozi djeteta koje treba dopuštenje i odobravanje. Na poslu to kompenziramo kroz naklonost nadređenih, u vezama naklonošću partnera, na društvenim mrežama utjecajnošću.

Koncept socijalizma

Kažete da je strah jedan od najgorih tamničara. Ljude je strah da bi mogli izgubiti posao, spremni su podnositi sve, nije im lako reći »ne« kao ni smanjiti svoju dostupnost.

– Kako priroda dobro zna što je najbolje za nas, prepisala nam je strah kao sredstvo za preživljavanje. Zato u primitivnom središtu našeg mozga djeluje amigdala koja je panična, glasna, i kad se osjeća ugroženom, što je često, zahtijeva potpunu pozornost. S dužnim poštovanjem prema kazališnim divama i umirovljenju također, ona je kao neka kazališna diva prije umirovljenja. Zato, kako pišem i u knjizi, kad nas je strah, slova te riječi samo premetnimo u hrast i rastimo hrabro, čvrsto i ponosno jer ako se prepustimo strahovima koje neprekidno potenciraju mediji, politika i obrazovanje, da nećemo preživjeti, dobiti drugi posao, biti kreditno sposobni…, to je samo korisno ovom sustavu koji se bazira na iskorištavanju. Mi djeca socijalizma previše nesvjesno živimo u ulozi žrtve. Svoju poslušnost, marljivost i požrtvovnost predočavamo si kao vrlinu i zato ne prepoznajemo kad preuzmemo ulogu žrtve. Neprestano biti žrtva je djetinjasto. Izraz je pasivne agresije i nezdravi bijeg od suočavanja sa stvarnošću. Bolno nam se riješiti starih navika jer njihov zbir u našim očima predstavlja naš identitet – marljive i poslušne šljakere.

Ideja socijalizma temeljila se na jednakosti i ravnopravnosti. Na papiru zvuči dobro, ali takav koncept dolazi s puno zamki koje nisu samo političke. Ljudi mogu biti sretni samo ako ostvaruju svoju jedinstvenost, talent i kreativnost. Socijalizam to nije omogućavao. Iako se za većinu dovoljno pobrinuo, zbog težine sveopće uravnilovke morao si imati krila svoje jedinstvenosti spremljena ispod repa, biti dobar, poslušan i marljiv. Tako su nas odgojili roditelji u strahu da nas sustav ne poždere. Ne volim marljivost kao koncept jer u sebi nosi zahtjev za poslušnošću, savitljivošću.

Kad nam pravila sve više počnu određivati drugi, postajemo i nepopravljiva gunđala, neprestano upiremo prst ili se žrtvujemo za druge i time breme vlastite sreće prebacujemo na one koji su potom krivi za sve. Živjeti u takvom negiranju za našu budućnost nije zdravo. Zato se moramo svakog dana iznova suočiti s tvrdoglavošću, povjerenjem u sebe i uzeti odgovornost za svoju sreću u svoje ruke.

U knjizi pišete i o svojoj vrlo uspješnoj karijeri u oglašivačkoj industriji koja zna biti nemilosrdna. Niste se ustručavali biti kontroverzni, izazivati polemike kampanjama koje ste radili.

– Uvijek sam rado išao protiv pravila, jer ih kod stvaranja moraš znati kršiti i zaobilaziti na zanimljiv i domišljat način. Priča bez konflikta ne postoji. To je uvijek bila receptura moga stvaranja.

Život nije elektrana

Bili ste jako uspješni, talentirani za taj posao. Što je pošlo krivo ako ste živjeli svoj talent?

– Kad si mlad, tjera te želja za dokazivanjem. Ljudi su bića koja trebaju stalnu potvrdu i priznanje, samo tako se osjećamo sigurno, a drugo što nam treba je ostvariti svoje talente. Kad sam spojio svoj osjećaj manje vrijednosti i megalomanstvo svog talenta, brzo sam postao vrlo uspješan. Tada dođu i nagrade, ljudi te poznaju i ti tad jašeš taj beskonačni val. To može biti fantastično dok imaš dovoljno energije. Ali život nije elektrana koju imaš na raspolaganju. Prije pregorjelosti sam deset godina vodio kreativni odjel najveće reklamne agencije u Sloveniji i stalno sam žonglirao s desetak najvećih projekata odjednom, a uz to naravno brinuo za sve u svom timu, da se dobro osjećaju, budu zadovoljni i imaju dobre rezultate. Moj ured je non-stop bio pun ljudi koji su trebali ovo i ono, a ja bih dok smo imali sastanak o kampanji ili »brainstormali« u isto vrijeme na kompjutoru radio na nekoj drugoj ideji ili bio u niskom startu za prezentaciju kod klijenta. Sjećam se kako sam jednog dana stvarno osjećao da mi je mozak doslovno vruć. Prije burnouta »multitaskao« sam do daske, a stvari su stvarno krenule nizbrdo kad sam doživio jedno veliko osobno-poslovno razočaranje, koje je povrijedilo moje osnovne vrijednosti. Greška je što ljudi misle da se pregorjelost dogodi zbog previše posla – ona je uvijek posljedica odnosa koji su pogotovo u današnje vrijeme toksični i lišeni povjerenja, poštovanja i suradnje.

Sada snimate webinare, završavate drugu knjigu, savjetujete kompanije o kreativnosti i mentalnom zdravlju. Koliko se i po čemu razlikuje vaš sadašnji život od prethodnog? Nije da besposličarite.

– Ne, ali sada znam da postoji razlika između »imati svoje pravo« i »živjeti svoje pravo«. Da sam nastavio s ovim prvim, ustrajao bih na radoholičarstvu i težio nagradama, poslu i popularnosti. To je svakako imalo svoju čar i smisao, ali život me naučio da se moramo pravovremeno odazvati na njegov poziv na promjene. Zato sada svakoga dana nastojim »živjeti svoje pravo«, što znači da slijedim svoje vrijednosti, poštujem svoj unutarnji glas i vjerujem mu kad me vodi.

Kazne za online budale

«Ne objavi, kar te lahko gnjavi/Don’t post what can bother you« kampanja je koja govori o online footprintu. Koja pravila primijeniti u digitalnom svijetu da ne bismo imali posljedice u stvarnosti?

– Puno predajem mladima po školama, sveučilištima, kao i njihovim roditeljima, a sada pripremam i webinar na ovu temu. Mislim da je to jedna od najbitnijih stvari ovog doba. Mi smo odrasli u sigurnom utočištu primitivnih tehnologija koje nisu omogućavale snimanje svake budalaštine koju smo napravili. U današnje vrijeme osamdeset posto poslodavaca kandidate za posao najprije progugla i samo jedna greška iz mladosti objavljena na internetu mlade može stajati dobre karijere i dostojanstvenog života. Zato sam uvijek nastojao kampanje stvarati tako da imaju širu poruku od samo komercijalne.

Govor mržnje online, kako riješiti taj problem?

– Prekršajne kazne kao u prometu. Ako si budala na cesti, plati. Ako si budala na Twitteru, plati.

Smatrate da bi djeca u školi trebala učiti o psihologiji i ekonomiji, jer zbog tih područja kasnije najviše patimo.

– Da. Nevjerojatno mi je da profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi u Sloveniji mlade mora učiti kako se trči. Zamislite to?! A kad im krene, ne znaju se zaustaviti pred stijenom. Katastrofa.

Iscrpljujući privid sreće

Jedna od stvari koja vas je potaknula na pisanje knjiga su pozitivne reakcije čitatelja na vaše kolumne u časopisu Marketing magazin po kojima ste shvatili da »svi u tišini malo trpimo i glumimo oduševljenje životom«. Kako »hesseovski«. Stvarno je tako loše?

– Da je to tako, uvjerio sam se u prvom tjednu pregorjelosti. Na silu »sastavljen« žurio sam na marketinški događaj na kojem sam trebao primiti nagradu. Kako sam želio zaobići uobičajeno, ljubazno čavrljanje, svojom sam tjeskobom kao da je tabasco začinio brbljanje s kolegama i ta doza iskrenosti bila je katalizator za njihove reakcije. Tako sam slušao o četvrtoj ili petoj gastroskopiji, o strahu od zahtjevnih telefonskih razgovora od osam do 23 sata, voditelj marketinga pitao se treba li zato što uprava zahtijeva deset posto rasta prodaje godišnje hodati od vrata do vrata i ljudima lijevati jogurt u grlo, te o nevjerici voditeljice trgovačke marke koja je sebe prepoznala u nekoliko godina staroj kćeri koja se probudila usred noći i hodajući do spavaće sobe roditelja uznemireno rekla: »Joj, zaboravila sam uzeti mobitel.« Naš kompleks manje vrijednosti je neprestano na djelu, zato smo neprestano na djelu i mi. Uz sve to, još smo uhićenici uprizorenja na društvenim mrežama i s njima povezanih uvjerenja da je savršenost uspjeha, izgleda i raspoloženja jednostavno postići. U svojoj knjizi puno pišem o teretu uprizorive, ali neostvarive sreće koju nazivam »optički optimizam«. Ako smo svjesni da nas upravo trud oko prividne sreće iscrpljuje, satire i kvari raspoloženje, moramo se ozbiljno početi baviti radom na sebi. Bićima s kompleksnim emotivnim ustrojem biti neprestano sretan je nemoguće, pa sebi moramo dopustiti sva raspoloženja i tek tada možemo napredovati. Ne možemo biti sretni po naredbi, ne možemo biti neprestano učinkoviti i podvrgnuti neracionalnim poslovnim ciljevima, ne možemo neprestano brinuti što će biti sutra. Dok ne počnemo raditi ono za što smo rođeni, ne možemo biti potpuno sretni. Aristotel je rekao da je naš poziv tamo gdje se naši talenti susreću s potrebama svijeta. Ako smo iskreni prema sebi, ostvarit ćemo svoj talent, ne brinući se što drugi misle o tome. Na žalost, većina pristaje na zanimanje koje su im odabrali roditelji ili su na društvenoj ljestvici vrednija ili bolje plaćena, a pritom ih uopće ne vesele. Kad jednom napravimo inventuru, drugi više ne mogu određivati što nam je u životu važno jer smo to utvrdili sami. Moramo se posvetiti prepoznavanju prave važnosti i utvrditi što je zapravo naš teret, a što nam drugi žele natovariti. I kako rado kažem – kad noću ne možemo spavati, to znači da tijekom dana lovimo tuđe snove. Znači, ako više automatski ne pristajemo na sva očekivanja drugih i dopustimo si zdravo postavljanje granica, život će biti malo po malo bolji i ljepši.

Jer, kao što glasi poruka jedne od Pristopovih kampanja nastala u vaše vrijeme – »bajke se ne pišu same, neka vas ništa ne zaustavi«. Ali kako će Superman protiv kriptonita?

– Naivno sam mislio da život za mene nije pripremio kriptonit. Joj, kako sam promašio. Život dobro zna što je najbolje za tebe. Tako je zapravo bol, a ne sreća, njegova poruka da mu je stalo do nas, ali prvo se moramo upoznati i biti dovoljno hrabri da se promijenimo. Kad to napravimo, postaje nam jasno da ne trebamo biti nezaustavljivi. Uspjeh si dopuštamo bez da se za njega našljakamo i shvaćamo da se za udvostručavanje bilo čega lijepog u životu ne trebamo raščetvoriti. I kako kažem u knjizi – možda se recept skriva baš u riječi ravnoteža – ponekad nam za nešto treba biti »ravno«, jer ako nije bit će nam samo teže.

 

Infobox (Citat):

»Moderni život postao je centrifuga nerealnih ambicija, stresa, neizvjesnosti i preokupacije nebitnim stvarima. Taj vrtuljak karijernog brutalizma je divlji i na jednoj točki života svi tražimo prekidač za »off«

 

Infobox (Citat):

»Znam da zvuči strašno, ali epidemija pregorjelosti i koronavirusa zato imaju i kolateralnih koristi: postajemo otvoreniji i skloniji prepoznati simptome mentalnih bolesti

 

Infobox (Okvir):

Prilika za opstanak

Izgaranje je potpuni psihofizički slom koji nastaje kada smo predugo izloženi kroničnom stresu i lošim odnosima. Manifestira se napadima anksioznosti, anksioznim poremećajem, depresijom i potpunim gubitkom raspoloženja i smisla za djelovanje. To je otpor našem umu, egu, vjerovanjima, naslijeđenim obrascima i očekivanjima, tako da ako pogledamo drukčije, pregorijevanje je u biti mjera samoodržanja. To nam je posljednja prilika za promjene, ponekad čak i za opstanak. Kad mi je zaista bilo teško, počeo sam gledati na to kao na igru i sjetio se Einsteinove preporuke: »Naučite pravila igre, a zatim igrajte bolje od svih ostalih«. U pregorijevanju se zapravo natječete sami sa sobom, s vašom nemilosrdnošću prema sebi, pogrešnim očekivanjima, potrebom da se ugodi drugima, strahovima, depresijom, nesanicom.

 

Infobox (Okvir):

Mini teatar

Našem riječkom kazalištu ne cvjetaju ruže. Nedavno su gledatelje pozvali da im doniraju novac. I oni bi mogli naučiti nešto iz kampanje za Mini teatar?

– Moja žena je filmska i kazališna glumica, pa tako iz prve ruke znam koliko je situacija teška. Ali, gledajte, Shakespeare je odrastao u Stratfordu, pored velikih mostova i velikih cesta na putu do Londona i tadašnji ulični glumci i glazbenici su na njima izvodili svoje performanse i preživljali. To ga je dirnulo i inspiriralo. Mislim da i u ovoj teškoj situaciji ima puno prilika za inovativnu preobrazbu i inspiraciju. Možda je kampanja koju smo napravili za Mini teatar, gdje su glumci za vrijeme prometnih gužvi neočekivano otvarali prtljažnik automobila kako bi onima iza sebe odigrali kratku predstavu, sada još relevantnija nego tada.

 

Izvor: Novi list (Karmen Bosnić)

Photo: Urša Premik