INTERVJU Emina Basara, Story
Prvo je pisala ljubavne romane pa se prebacila na krimiće i postigla svjetski uspjeh, a nama govori o svojim likovima i najavljuje novu knjigu.
Svjetska književna scena upoznala je 1999. britansku književnicu Lisu Jewell koja sada već više od 20 godina piše romane koji ne silaze s vrhova lista najprodavanijih naslova. Romanima „Obitelj s gornjeg kata“ i „A onda je nestala“ Jewell je zaludjela ne samo čitatelje u Europi nego i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Njezini romani prodani su u više od pet milijuna primjeraka te su prevedeni na 29 jezika. Iako je spisateljsku karijeru počela ljubavnim romanima, od kojih su mnogi odnijeli brojne nagrade i priznanja, svjetsku slavu stekla je kriminalističkim romanima. Za svoje kriminalističke trilere inspiraciju dijelom pronalazi u mašti, ali i u stvarnom životu, a na isti način nastao je i njezin novi roman koji će svjetlo dana ugledati na ljeto ove godine.
- Unatoč obilju u kojem živi, junakinja romana Martina Lamb želi nešto više, baš kao i većina ljudi. Je li to jedan od gorućih problema današnjice?
Mislim da je to svojevrsna generalizacija. U slučaju Henryja i Martine Lamb nitko nije morao raditi ili išta stvarati da bi stekao bogatstvo zbog čega osjećaju dosadu i nezadovoljstvo. Rad i stvaranje od vitalne su važnosti za sreću i bez toga bi svatko naišao na praznine u svom životu koje treba ispuniti. Uz naporan rad lakše je uživati u materijalnom uspjehu.
- Lik njezina supruga Henryja karakteriziraju marginalno ponašanje i svjetonazori, njegove su emocije i postupci ekstremni. Je li on dokaz koliko daleko čovjek može ići zbog ljubavi i osvete?
Henry ima poremećaj ličnosti. Od trenutka kada smo ga upoznali sa 11 godina rekao nam je da je drugačiji i ne osjeća da se igdje uklapa. Onda upoznaje Phina koji je također drukčiji, ali čini se da to uspijeva iskoristiti za svoj boljitak. O njihovu odnosu pišem više u nastavku koji izlazi u Velikoj Britaniji i SAD-u u ljeto 2022. i puno je složeniji od puke ljubavi i osvete te se daleko više osvrće na Henryjeve osjećaje da nije dovoljan i potrebu dobivanja potvrde vlastite vrijednosti od drugih ljudi.
- Većina vaših romana ili u naslovu ili na naslovnici prikazuje kuću, stanare i njihove tajne. Slučajnost ili fascinacija?
Definitivno fascinacija! Opsjednuta sam kućama, posebno velikim i starim. Voljela bih živjeti u svim lijepim kućama na svijetu, ali ne mogu, pa umjesto toga pišem o njima. Život kakav se živi u kući je istina, život izvan kuće je kazalište.
- Često čujemo da su suvremene generacije otuđene od svijeta, ali iz romana vidimo da je to i problem prošlosti. Kako se boriti protiv otuđenosti i interakcije sa stvarnošću putem društvenih mreža?
Društvene mreže vrlo su složene, mislim da se to jasno vidi. Dok usamljeni ljudi nalaze utjehu i društvo, loši ljudi također mogu pronaći potvrdu i prihvaćanje svojih uvjerenja. Online izlasci dovode do toga da sa samcima komunicirate telefonom, ali ne i s onima za čije biste oko mogli zapeti dok vas promatraju u prostoriji punoj ljudi. Mislim da je, kao i u svemu, potrebna ravnoteža.
- Iako ste u početku pisali ljubavne romane, sada ste uplovili u kriminalističke vode i odlično vam ide. Znači li to da više ne možemo očekivati ljubavne veze već samo strah i napetost?
I dalje pišem o ljubavi. Romane pišem bez ikakva plana tako da ću često predstaviti dva lika i shvatiti da su se svidjeli jedno drugome. Dat ću si oduška i pustiti da se njihova ljubavna veza razvija na papiru. Nikada ne bih prestala pisati o ljubavi, iako ona više nije glavni fokus mojih knjiga.
Izvor: Story
Photo: Andrew Whiton