INTERVJU Danijela-Ana Morić, tportal
Brecken Hill u New Yorku samo najimućniji mogu zvati domom. Fred i Sheila Merton jedni su od njih. Ali njihovo je bogatstvo slaba zaštita kada se nađu na meti brutalnog ubojice nakon uskršnje večere sa svoje troje odrasle djece. Sada će svako od njih naslijediti milijune.
Oni nikad nisu bili sretna obitelj, zahvaljujući prkosnom ocu i majci koja ih je zanemarivala. Je li netko od njih puknuo te kobne noći? Ili se uljez ušuljao i utažio svoje najgore porive? Mora da je tako, jer znali biste da je netko od vaših najbližih psihopat. Zar ne?
“U ovoj napetoj i zamršenoj obiteljskoj sagi Shari Lapena ostavlja nas u neizvjesnosti do zadnje stranice,” napisala je o romanu Paula Hawkins, autorica hit-knjige Djevojke u vlaku.
Što vas je inspiriralo za pisanje ovog romana?
Za ovu knjigu htjela sam otići malo dalje od problema između muža i žene na koje sam se uglavnom fokusirala u svojim ranijim knjigama. Htjela sam proširiti svoju ideju i kreativu. Posebno sam htjela pogledati odnose odraslih braće i sestara, jer mislim da su tako zanimljivi – na temelju sadašnjosti i prošlosti. Tako su komplicirani. Htjela sam pogledati očekivanja – očekivanja roditelja za svoju djecu i dječja očekivanja nasljeđa – i kako ta očekivanja mogu iskriviti odnose. Naravno, supružnici su tu, puni sumnje i podozrenja — ali ja sam stvarno htjela ovdje pogledati širu obitelj. Pa sam pomislila — koja bolja situacija od velike, bogate obitelji s odraslom djecom koja očekuje nasljedstvo? Naravno, roditelji su morali umrijeti…
Je li postojao lik koji vam se svidio više od drugog? Možda o kojem ste najlakše pisali ili u kojeg ste se najviše uživjeli? Tko je bio tvrd orah? A kako se osjećate prema tim likovima sada, na kraju knjige?
Uvijek volim ući u glavu svojih likova. Zato volim pisati iz perspektive nekoliko trećih osoba. Pomaže mi da ih sve upoznam. Zaista sam uživala pisati o svima. Smatram da ako postoji lik u čijem stajalištu ne volim biti, koji mi ne odgovara, onda taj lik ne traje dugo. Riješim ih se. Na kraju knjige osjećam da ih sve jako dobro poznajem – oni su mi kao pravi ljudi i prošli smo kroz mnogo toga zajedno. Kad je knjiga gotova, uvijek se osjećam kao da moji likovi imaju živote koji idu dalje od stranice, da moraju živjeti s onim što su učinili. Jednostavno više nisam dio toga.
Osjećam da u romanu postoji i neka pozadinska priča — ili je to možda samo moje mišljenje? Možete li otkriti kolika je uloga pozadine priče u vašem radu, ali i u književnosti općenito?
Previše pozadinske priče usporava tempo romana; ne smije biti ni nedovoljno, jer morate poznavati svoje likove i što ih tjera da rade to što rade. Ovaj je roman imao malo više pozadine, jer sam htjela razumjeti obitelj u cjelini – genetiku i povijest iza likova. Moj urednik je predložio da maknem poglavlje koje govori prilično uznemirujuću priču o Fredovom i Audreyinom djetinjstvu, ali sam ga morala zadržati, jer sam smatrala da je stvarno važno.
Mogu samo zamisliti proces stvaranja romana. Zapisujete li bilješke? Izrađujete li vremenske trake? Kad bismo bacili pogled na vaš ured, kako bi to izgledalo?
Ako se nadate ludom vrtlogu papira, razočarali biste se. Sav posao radim na laptopu i volim čist stol. Imam samo prijenosno računalo i svoj mjerač vremena i jednu bilježnicu, koja je uglavnom za moju listu zadataka! Više volim blok i papir za popise zadataka i tradicionalni pristup, ali za pisanje sve to radim na prijenosnom računalu. Ne planiram, samo krenem s idejom i idem od tamo. Lisa Jewell to naziva “planiranjem na stranici”, a ne “panserom”, i sviđa mi se taj opis. Nitko od nas ne planira niti zacrtava – izmišljamo to dok idemo, za tipkovnicom. Dakle, za mene nema vremenske crte, bilješki ili ploča s vizijama!
To je zanimljivo. Mislim da ste u pravu da se moje priče događaju u relativno zatvorenim prostorima, unutar obitelji, susjedstva i bliskih odnosa. Kako stvaram osjećaj klaustrofobije i stvaram napetost – zapravo se radi o tome kako se likovi osjećaju zarobljeni u svojim situacijama, koje postaju sve prijeteće i svojim izborima, koji postaju sve ograničeniji, tako da postoji unutarnja vrsta klaustrofobije koja se može prevoditi u bilo koje okruženje — bilo da se radi o hotelu ili malom predgrađu. To je zapravo ono što je psihološka napetost.
Vaši su zapleti pomno konstruirani kako bi produžili napetost i pružili onoliko obrata koliko im se čitatelj može nadati. Koji je vaš savjet kada je u pitanju stvaranje napetosti?
Stvaranje napetosti znači podizanje uloga za vaše likove — što često, u mojim knjigama, znači da im se daje sve više i više legitimnih razloga da ne vjeruju svojim najbližima, a njihove sumnje i ono što bi se moglo dogoditi još više zastrašuju. Ključ za obrate je da moraju biti potpuno „ispravni“. Zaokret mora biti potpuno uvjerljiv, jer ne može nastati niotkuda – mora biti ispravno postavljen. Ali u isto vrijeme, obrat mora biti iznenađenje – niste ga vidjeli. Ako nije iznenađenje, onda nije preokret. To je fina ravnoteža. Dobar zaokret je tako dobro postavljen da čitatelj kaže: “Ne mogu vjerovati da to nisam vidio!” Vjerojatno je jer ste ga vi postavili, ali ste upotrijebili neku vještinu ruku da odvratite čitatelja od onoga što radite, tako da to bude iznenađenje.
U vašem pisanju često se koriste uljezi kako bi poremetili skladnu zajednicu, a svaki naslov sam po sebi naglašava siguran prostor koji je poremećen ili napadnut; bilo da je to susjed koji gleda kroz prozor, gost kojeg nitko nije želio u ljetovalištu ili tinejdžer koji provaljuje ljudima u kuće i otkriva njihove najintimnije tajne. Što vas privlači tom trenutku narušenog doma? Je li siguran i ugodan dom iluzija?
Narušen dom je izvrsna fraza! Upravo to je ono od čega uvijek polazim. To je početna točka za rasplet odnosa u priči. Pišem o kućnoj neizvjesnosti, tako da, naravno, kućanstva u mojim knjigama nisu idealna. Ne mislim da je siguran i ugodan dom uvijek iluzija – naravno da to postoji, ali mislim da je svatko tko živi u stvarnom svijetu svjestan koliko često to jednostavno nije istina. Naravno, mi pisci trilera volimo se poigravati koliko grozno može biti.
Recite nam više o autorima koji vas inspiriraju i knjigama koje su na vas ostavile poseban dojam.
Tako puno! Počela sam kao dijete čitajući krimiće Nancy Drew, a onda sam diplomirala na Agathi Christie, Josephine Tey, Daphne du Maurier i Patricie Highsmith, da spomenem samo neke. Sve su me inspirirale. A danas živimo u vrijeme toliko sjajnih spisateljica poput Ruth Ware, Lise Jewell, Louise Candlish, Gilly Macmillan, Lizzie Nugent – mogla bih nabrajati u nedogled. Nekoliko nedavnih knjiga koje su na mene ostavile vrlo snažan dojam su „Girl A“, Abigail Dean i „The Last Thing To Burn“, Willa Deana. Obje su me potpuno oduševile.
Izvor: tportal
Photo: Tristan Ostler