Prvi izbor - svibanj 2019.

Prvi izbor – svibanj 2019.

PRIČA

Napisala: Nevenka Videk
Ilustracije: Marsela Hajdinjak

MJESEČASTA PRIČA

Jedne čudesne noći Mjesec je odlučio malo počinuti, pa se sakrio iza paučinastih oblačića. Zvijezde su ga začuđeno promatrale, trepćući velikim žutim očima, a noćni vjetrić stao ga je šapćući nagovarati da prošeće nebom i rasvijetli noćnu tminu.
– Što je tebi večeras, Mjeseče, noćni putniče? – čudio se vjetrić. – Noć je započela, Zemlja je mračna i ništa se ne vidi, a ti ljenčariš!
– Noć je za spavanje i neka već jednom svi na Zemlji idu na počinak, jer ja sam umoran i ne šeće mi se noćnim nebom.

Odlično se osjećam u svojoj žutoj pidžami pod oblačnim pahuljičastim pokrivačem – zijevne Mjesec, tonući u san. Vjetrić ražalošćen poskoči i zanjiše oblačiće, misleći da će Mjesec ispasti iz svoje počivaljke, ali ništa se ne dogodi. Stoga vjetrić započne pretrčavati noćnim nebom, hrabreći i nagovarajući zvijezde da sjaje što jače mogu.

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

PJESMA

Napisala: Nevenka Videk
Ilustracija: Marsela Hajdinjak

PRIJE ČITANJA…

Zamislite da proljeće ne stigne u naše krajeve. Bez čega bismo sve ostali? Kako bi to izgledalo? Kojim biste riječima iskazali poziv ili podsjetnik proljeću da ipak dođe?

Proljeće uvijek dolazi

Proljeće uvijek dolazi.
Ponekad malo kasni
kad putokazi mu nisu jasni,
kad staze zakriju oblaci
i sunčani nestanu traci.

Kad trave zaborave rasti,
a cvjetići neće još cvasti,
proljeće se uplaši
i sakrije ispod duge,
pa strpljivo čeka
da zaiskri sunčana rijeka.

Pjesmu u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

PRIČA

Napisala: Katarina Medanić
Ilustracije: Željka Mezić

PRIJE ČITANJA…

Zamislite da ste leteći baloni. Ispričajte iznad čega biste sve letjeli i kamo biste željeli sletjeti.

Balonko

Zvjezdica je osobito voljela Sunce. U doba kada je još stanovala visoko u nebeskom prostranstvu, Sunce joj je bilo najdraža od svih zvijezda. I zato je za svog boravka na Zemlji posebno voljela osjetiti toplinu Sunca. Doživljavala je to kao zagrljaj voljenog prijatelja, kao dodir doma. Kralj i Zvjezdica često su se uspinjali na vrh brda kako bi Zvjezdica bila što bliže Suncu. Jednog dana, dok su uživali u Sunčevim dodirima, Zvjezdica se odlučila otkotrljati niz brdo. To joj je bila jedna od najdražih zemaljskih aktivnosti.
– Kotrljam se brzinom svjetlosti! Juhuhu!!! – viknula je Zvjezdica i nevjerojatnom brzinom jurila prema podnožju brda.
– Stani! Stani! Probušit ćeš me – začuo se povik.

– Ne mogu se zaustaviti! Prebrza sam! Upomoć! – zapomagala je Zvjezdica. Kralj je ugledao
zeleni balon kako nepomično leži na tlu i Zvjezdicu kako svojim oštrim krakovima juri ravno na njega! Kad se već činilo da balonu nema spasa, zapuhao je vjetar i pomaknuo ga u stranu. Zvjezdica je dotrčala do Balonka i veselo mu rekla: – Kako si ti divan balon! Hoćeš li mi biti prijatelj?

Nato će Balonko: – Rado! Ako ti ne smeta što će naše prijateljstvo trajati samo jedan dan.
– Samo jedan dan? – začudila se Zvjezdica.
– Pa da. Svaki dan steknem novog prijatelja, ali sutra ga više ne mogu pronaći.
– Kako je to moguće? – upitao je Kralj.– Lako. Rođen sam bez ruku i nogu. Nikamo ne
mogu sam. Ovisim o drugima. Jedini način da se maknem s mjesta je uz pomoć vjetra ili uz pomoć djece koja me bacaju u zrak, vuku na konopčiću pa jurim poput najbržeg zmaja. A kada igra završi i djeca moraju poći kućama, ostave me u parku s nadom da će me
sutra ponovno sresti na istome mjestu. Međutim, u većini slučajeva probudim se na nekom drugom mjestu jer me vjetar na svom putu pomakne na drugu stranu. I tako iz dana u dan.
Nato će Kralj blago: – Balonko, za svaki problem postoji rješenje. Samo vjeruj i budi strpljiv. Ako želiš, vezat ćemo te za bicikl pa ćeš tako imati dva stalna prijatelja. Mene i Zvjezdicu.