Profil autorice: TATIANA DE ROSNAY

A onda je Tatiana otišla na ručak s Héloïse d’Ormesson, o kojoj je napisala članak za francuski Elle 2005. godine, u trenutku kad je Héloïse d’Ormesson pokretala neovisnu nakladničku kuću u Parizu. Nakladničin dečko i poslovni partner, Gilles Cohen-Solal, neočekivano se pojavio na ručku. Zasuo je Tatianu pitanjima o tome čime se bavi i njezinom porijeklu, a autorica, napola Engleskinja, a napola Francuskinja, već je pomalo bila iziritirana tom salvom pitanja. “Napisala sam knjigu o Vél d’Hivu. I nikoga to ne zanima”, procijedila je.
No, Cohen-Solala je zanimalo. Dva tjedna kasnije, on i njegova partnerica javili su Tatiani da žele objaviti roman u Francuskoj. Roman kojeg nitko nije htio, objavljen je prvi put 2007. godine. Gotovo preko noći prometnuo se u hit koji je prodan u više od 5 milijuna primjeraka, objavljen u 38 zemalja, i koji je postao predložak za film sa zvijezdom u naslovnoj ulozi. Kako to već biva, kad jednom krene, onda zaista krene, pa su osim “Sarinog ključa”, još četiri Tatianina romana predviđena za filmsku adaptaciju.
Spisateljica srebrne kose ima impresivnu biografiju i impresivne obiteljske korijene. Rođena je 1961. godine u bogatom predgrađu Pariza, a njezini preci porijeklom su iz Engleske, Francuske i Rusije. Otac joj je bio ugledni biolog Joël de Rosnay, djed Gaëtan de Rosnay bio je slikar, a njezina prabaka s očeve strane bila je ruska glumica i direktorica Puškinovog kazališta u Lenjingradu od 1925. do 1949. godine, Natalia Rachewskïa. Tatianina majka, Engleskinja Stella Jebb, kći je diplomata Gladwyna Jebba, a sama Tatiana je i nećakinja povjesničara Hugha Thomasa.
Odrasla je u Parizu i Bostonu, a potom se ranih 80-ih preselila u Englesku, gdje je studirala englesku književnost. Po povratku u Pariz 1984. godine, zaposlila se u odjelu za odnose s javnošću aukcijske kuće Christie’s, a potom je radila kao pariška urednica Vanity Faira sve do 1993. godine. Od 1992. godine objavila je ukupno deset romana, a “Sarin ključ”, inače njezin deveti roman, prvi je kojeg je napisala na materinjem, engleskom jeziku. Osim što piše romane, trenutno radi i kako novinarka za francuski Elle te Journal du Dimanche. Udana je i majka dvoje djece, a s obitelji živi u Parizu.

Tatiana je danas peta najprodavanija autorica u Francuskoj, a za “Sarin ključ”, njezin dosad najuspješniji roman, inspiriralo ju je to kako mjesta i kuće čuvaju sjećanja; kako zidovi zapravo mogu govoriti.
“Godine 1999. počela sam pisati roman na francuskom o ženi koja se useli u stan u kojem je serijski ubojica ubio prvu od sedam mladih žena. Stanarka počinje tragati za svakom od tih sedam žrtava, a jedna od njih je potomak osobe stradale na biciklističkom stadionu. Pacaline, moja junakinja, odluči posjetiti ulicu Nélaton, gdje je stadion nekad bio. Kad sam sama otišla na to mjesto, upitala sam se što znam o tom mjestu. Počela sam se raspitivati kod svojih židovskih prijatelja i svi su mi rekli kako je ta tragedija veliki tabu francuskog društva. Ljudi o tome ne govore zbog srama”, objasnila je.
Prije nego je počela pisati “Saru” nije mnogo znala o događajima koji su se zbili u ljeto 1942. godine. U školi, koju je pohađala 70-ih, nitko od učitelja nije o tome govorio. Počela je čitati i istraživati.
“Kako sam napredovala s istraživanjem, bila sam šokirana otkrićima o Vél d’Hivu, posebno time što se dogodilo 4000 židovske djece. Znala sam da moram o tome pisati, no također sam znala da to ne može biti povijesni roman i da mora imati suvremenu notu. Tako sam izmislila Juliju i njezinu priču, a potom je povezala sa Sarinom”, objasnila je u jednom intervjuu.
Pisanje “Sarinog ključa” bilo je snažno, emotivno iskustvo, iako Sara i njezina obitelj nisu stvarni ljudi. Glavni izvor inspiracije za Saru bila je autoričina kći Charlotte koja je u to vrijeme imala 11 godina. I sudbina malog Sarinog brata također je izmišljena, iako se tako nešto, kaže spisateljica, lako moglo dogoditi u stvarnome životu.
Je li ona Julia Jarmond? “Ne, iako mnogi moji čitatelji to misle. Julia je Amerikanka, a ja sam dijelom Engleskinja, a dijelom Francuskinja. I imam divnog supruga, koji uopće nije sličan Julijinom arogantnom mužu, Bertrandu. Nemam kćer Zoe, nego sina Louisa i kćer Charlotte, koji danas imaju 21 i 19 godina. Jedino što Julia i ja dijelimo jest dob i činjenica da smo obje novinarke”, objašnjava.
Da bi “Sarin ključ” dospio na police knjižara, trebalo je ukupno pet godina: godinu dana Tatiana je istraživala povijesnu građu, obilazila nekadašnje logore, razgovarala s preživjelima, potom je dvije godine pisala i još su joj dvije godine trebale da pronađe nakladnika.
Tatiana je prvi put, otkriva, počela pisati kad je imala svega 11 godina, 1972. Već tad je bila knjiški moljac i pročitala nekoliko knjiga koje su je inspirirale – primjerice “Dnevnik Anne Frank” i “Rebeccu” Daphne du Maurier. Majci je za rođendan odlučila napisati kratku priču: “A girl called Carey” imala je 80 stranica, pisanih rukom na engleskom jeziku. Du Maurier joj je do danas ostala jedna od najdražih spisateljica, zajedno s Virginijom Woolf, Zolom, Oscarom Wildeom, Baudelaireom i Poeom, no voli i suvremene pisce, poput Paula Austera, Anite Shreeve, Penelope Lively, A. S. Byatt i drugih.
Dok piše, objasnila je jednom prilikom, uvijek vodi i bilješke. Piše rano ujutro i kasno noću, a njezini su prvi čitatelji uvijek isti – suprug Nicolas te njezine bliske prijateljice Laure, Catherine i Julia. Da bi napisala roman, obično joj treba godina do dvije rada.
Kako je njezina obitelj reagirala na Sarinu priču? “Kako sam o Sari počela pisati odmah nakon romana o serijskom ubojici, moj je suprug bio već pomalo lud od svega. Molio me da prestanemo razgovarati o tome, da nađemo neku lakšu temu, no ja sam mu rekla da ne mogu izbaciti iz glave misli o tome kako su ta jadna djeca umrla”, ispričala je spisateljica.