Predstavljena knjiga Ratka Cvetnića “Blato u dvorištu”

Nagrađivani književnik Ratko Cvetnić predstavio je u Zagrebu svoj novi roman ‘Blato u dvorištu‘, kroniku druge polovice 20. stoljeća na našim prostorima ispričanu kroz sudbinu jedne građanske zagrebačke obitelji u romanu najavljenom kao fino fabulirana dekonstrukcija socijalizma.

Roman prati život obitelji Remenar koja je 1945. godine, odlukom komunističke vlasti, iz svojeg toplog doma u središtu Zagreba prognana u hladno turopoljsko blatno dvorište.

Na predstavljanju u Hoću knjigu Megastoreu uvodno je govorio novinar Vedran Kukavica, koji je ocijenio kako je taj roman jedna ‘fino fabulirana’ dekonstrukcija vremena socijalizma kroz priču o više generacija jedne obitelji, ‘izvedena s manjkom srdžbe, agresivnosti’, koju priča jedan izuzetno zanimljiv pripovjedač.

To je kao nekakav mirnodopski nenaoružani četverored, kao nekakav turopoljski ‘život sa stricem’ u kojemu nema nikakve diverzije, otpora, ne pruža se protiv socijalizma nikakav alat koji bi bio stvaran, već je tu riječ o obitelji koja naprosto misli da ima veće vrijednosti nego što ih ima socijalizam“, rekao je Kukavica. U određenom smislu oni nekako čekaju da sve to skupa što oni smatraju ‘zlom’ nekako prođe i da ponovno mogu zaživjeti njihove vrijednosti, dodao je.

Cvetnić je istaknuo kako se njegova knjiga temelji na stvarnoj sudbini jedne zagrebačke obitelji, čiju je priču fikcionalizirao i preselio u ‘izmišljeno turopoljsko dvorište’, ali pritom se držeći stvarnih činjenica.

Priča ima svoju stvarnosnu podlogu u sudbini zagrebačke obitelji Kamenar, koja je davala predstavnike hrvatskog javnog života u različitim segmentima obrazovanja, politike, klera još od vremena Jelačića, Iliraca, početaka industrijalizacije. U svakoj generaciji oni su dali jedan zamašan broj osoba koje su nekako konfigurirale naš građanski sloj“, rekao je autor.

Njihova mu je priča bila važna jer tu obitelj poznaje u četiri generacije, napomenuo je, a izravniji povod za knjigu dobio je nakon što je 2013. godine u izdanju Matice hrvatske objavljen zbornik posvećen etnologu Gjuri Kamenaru, jednom od članova te obitelji koji je 1878. prikupio i zapisao narodne pjesme i običaje oko Vrhovca kraj Ozlja.

Roman ‘Blato u dvorištu’ počinje opisom obiteljske fotografije koja je snimljena u turopoljskom selu Brestovcu u lipnju 1965., prije polaska na obiteljski izlet. Obitelj je iz svoje zagrebačke, donjogradske svakodnevice u Brestovec protjerana po završetku Drugog rata, ali pomalo uspijeva rehabilitirati svoj građanski status.

Prisjećajući se dana kad je – kao dječak – snimio tu fotografiju, Pripovjedač opisuje osobe na slici: roditelje, brata i sestre, djeda i ostale rođake te uloge koje su imali u obiteljskom i njegovom životu do toga trenutka. Međutim, izlet na koji su krenuli svima će promijeniti živote, a zajednički osjećaj krivnje u mnogome će odrediti njihove daljnje odnose.

U knjizi se Cvetnić ponovo vraća vremenu socijalizma, u kojemu je, kako je napomenuo, proživio polovicu vlastitoga života, i sustavu koji dobro poznaje a koji ima sva obilježja ideologije u tome što reducira čovjeka kao pojedinca te ga unutar društva proglašava nepoželjnim i s njime se obračunava.

Mene je zanimalo kako se ljudska, obiteljska sudbina provodi u jednom ideološkom okruženju 20. stoljeća – jer 20. stoljeće je stoljeće ideologija. Ja sam se uhvatio one ideologije koju osobno dobro poznajem. To ne znači da je ona bolja ili u bilo kojem smislu gora od one koja joj je prethodila, ali to je teren na kojemu se dobro snalazim, kao što je Turopolje teren na kojemu se dobro snalazim“, rekao je pisac.

Zanimalo ga je ‘pokazati kako se u ideologiji odvija život obitelji u gradu, gdje je odnos ljudi aktivniji, i kako se odvija život obitelji na selu, gdje ljudi naprosto čekaju da zlo prođe’. Pritom se koristio autobiografskim motivima u onolikoj mjeri koliko mu je to bilo potrebno da bi likovima dao ‘notu uvjerljivosti, autentičnosti bez koje ta knjiga ne bi mogla biti onakva kakvu sam je zamislio’.

Meni je najlakše pisati iz pozicije ich-forme, pa su zato moji pripovjedači dosta načitani – načitaniji su od mene. To mi daje neku vrstu slobode u nekoj njihovoj općoj retorici, brbljavosti koju ponekad treba malo krotiti’, rekao je autor koji, kako je otkrio, piše jako sporo i dugotrajno, i nije u stanju dugo održavati spisateljsku koncentraciju. ‘Ide sporo ali s nekim sistemom. To čovjeku omogućuje da slaže ciglu po ciglu, u čemu nalazim i određeno zadovoljstvo“, rekao je.

Roman smatra završenim u trenutku kada dođe ‘do zadnjeg crijepa’: ‘Za roman je bitno to da mora funkcionirati kao cjelina, samo je pitanje da li ste kao autor u stanju prepoznati trenutak u kojem se taj krug koji ste započeli iz jedne osnovne ideje zatvorio’.

Ulomke iz romana čitao je glumac Šiško Majcan Horvat.

Autor teksta: Hina

x

Prijavite se na newsletter i ostvarite 10% popusta na prvu kupnju!

Pročitao/la sam i prihvaćam Opće uvjete poslovanja i Pravila privatnosti

Svojom prijavom dopuštam Mozaiku knjiga d.o.o. da obrađuju moje osobne podatke u svrhu obavještavanja o njihovim ponudama, do mog povlačenja suglasnosti.