Moj planet – travanj 2016.

PRIRODA

FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK, Goran Šafarek

Amazona
U južnoj Americi raste najveća šuma na svijetu. Zbog mnogo vlage, blata, poplava, komaraca i kukaca neki ju nazivaju i zelenim paklom. No Amazona je nevjerojatna pozornica života s jatima šarenih papiga, majmunima urlikavcima i kapucinima, predivnim jaguarima i još mnogo različitih vrsta kao nigdje drugdje na svijetu.

Amazonska šuma proteže se u više zemalja. Najviše je ima u Brazilu, ali ju okružuju i Venezuela, Kolumbija, Ekvador, Peru, Bolivija… Pretpostavlja se da Amazona prekriva sedam posto kopnene površine našega planeta. Ona stoga ima neprocjenjivu ulogu u klimatologiji i hidrologiji, pogotovo sada kada nam prijete klimatske promjene.

Amazona nije obična šuma – to je tropska kišna šuma. To znači da pada najmanje 2000 mm kiše po četvornome metru. Za usporedbu, u Zagrebu padne dvostruko manje. Kiša pada gotovo cijele godine, iako postoji kišna i sušnija sezona, kada pada samo malo manje kiše. Ujutro je najčešće jako vruće i sunčano. Zbog sunca sva vlaga ispari u visinu, gdje se stvaraju oblaci koji se nakupljaju toliko da popodne kreću oluje, pljuskovi. I tako skoro svaki  dan.

Goran Šafarek

 

ARHEO(B)LOG

ILUSTRACIJA: Srđan Ivanković
FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK

Najstarija knjiga na svijetu
Ako čitate Arheoblog, vjerojatno ste ljubitelj ili ljubiteljica čitanja i knjiga. Knjige su toliko važne za ljudsku prošlost, sadašnjost i budućnost, da se u travnju obilježava svjetski Dan knjige. Tim ćemo povodom u ovom broju pričati o početcima toga divnoga izuma.





Koja je najstarija knjiga na svijetu? Pitanje zvuči sasvim jednostavno, ali vidjet ćete da je odgovor ipak malo zamršeniji. U razvijenim civilizacijama Egipta i Mezopotamije pojavila se potreba za zapisivanjem. Prvi su zapisi bili računovodstvene prirode – koliko ima čega, koliko je što koštalo, i slično – i ne mogu se smatrati književnošću niti pravim pismom. Takvi zapisi postojali su puno ranije od „pravoga“ pisma kojim se mogu zapisivati misli, osjećaji, ispričati priča. Razdoblje u kojem je ono izumljeno zove se brončano doba.

 

Rosana Škrgulja

EKOPRIČA

ILUSTRACIJE: Damijan Stepančić
FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK

Zašto treba odvajati otpad?
Koliko se brzo može napuniti kanta u koju odlažeš smeće? Danas jedna vrećica, sutra ujutro još jedna, na kraju tjedna još jedna… a smetlara niotkuda. Nakon mjesec dana vrećice odbacuješ na smetlište, a idući mjesec hrpa je već dosta viša od tebe. Smeće sad već zbilja gadno smrdi.
Otpadci ne nestaju
Otpadci koje smo stvorili ne nestaju nakon što ih smetlari odvezu. Ostatci hrane i papir raspast će se za nekoliko tjedana ili mjeseci, no mnogi otpadci ostat će na Zemlji čak i kada tebe i mene više ne bude. Na primjer, aluminijska limenka treba za razgradnju približno 350 godina, a plastična vrećica čak 400 godina!

Mnogi se otpadci mogu iskoristiti za igru
Organizirajte natjecanje na koje možete pozvati i učiteljicu prirode ili biologije, i tako učinite nastavni sat zabavnijim, a možda možete i poboljšati ocjene. Natječite se u razvrstavanju otpada, na primjer u koji spremnik ide zubna četkica, omot od sladoleda, limenka ili poderane hlače…

Znaš li?
Prosječan Hrvat proizvede dobar kilogram smeća svaki dan,
odnosno oko četiri tone u deset godina.
Divlje životinje ne stvaraju otpatke. Za njima ostaje samo izmet.
Najviše otpadaka na svijetu proizvodi se u bogatom Hong Kongu.
U nekim se zemljama odvoz smeća plaća ovisno o težini smeća, pa stanovnici tih zemalja jako dobro promisle što će baciti.

Urška Galien

 

ZOO KUTAK

FOTOGRAFIJE: OGGY, SHUTTERSTOCK

Životinjski jezik

Jeste li se ikada zapitali kakav bi svijet bio da nema komunikacije među ljudima, da se nije razvio govor kakav danas poznajemo. Samo u hrvatskomu jeziku postoji oko pola milijuna riječi, a na svijetu postoji više od 6900 različitih jezika. Čovjek je stoga biće koje je glasovnu ili zvukovnu komunikaciju dovelo do zavidne razine. No, sigurno znate da mi ljudi nismo jedina bića koja se mogu sporazumijevati glasom. Možete li nabrojiti neke životinje koje mogu pričati ili međusobno komunicirati različitim glasanjem? Što uopće jedna životinja ima drugoj reći?
Životinje komuniciraju iz nekoliko razloga: pronalazak odgovarajućega partnera, podizanje potomstva, obrana teritorija i suradnja. Većina komunikacije odigrava se unutar iste vrste, na primjer unutar skupine čimpanzā. Međutim, postoje vrlo dobri razlozi i za komunikaciju među različitim vrstama, a najbolji je primjer komunikacija između plijena i grabežljivca, od upozoravanja do zastrašivanja. Kako se naše životinje u Zoološkom vrtu sporazumijevaju i zašto? Otkrijmo zajedno u sljedećim redcima.
Ako ste se u prijepodnevnim satima šetali Tropskom kućom našega Zoološkoga vrta, vjerojatno ste mogli čuti i vidjeti naše šumske pjevače kako izvode svoju operu. Bjeloruki giboni (Hylobates lar) Kulička i Kent svako jutro pjevaju kako bi učvrstili svoju ljubav i drugima dali do znanja da je to njihov teritorij. Drugo ime ove vrste poznato je kao šumski pjevači. Bjeloruki giboni su primati, a oni, baš kao i ljudi, veliku brigu posvećuju potomstvu. Beba gibon mora štošta naučiti od svojih roditelja: od penjanja i hrane koju smije jesti do glasanja. U odgoju maloga gibona Kent i Kulička katkada će upotrijebiti i svoj prodorni glas.

 



S raspjevanih primata prelazimo na posve drugačiju životinju, za koju uopće ne biste rekli kako se može glasati. Macaklini, poput našega širokorepoga danjega macaklina (Phelsuma laticauda), maleni su gušteri poznati po vrlo prianjajućim nožicama, pa se tako bez problema mogu penjati i stajati naglavačke. Hrvatskoga predstavnika te skupine, zidnoga macaklina, često možemo vidjeti u vikendicama ili kućama na moru kako i samo ime kaže na zidu. Macaklini su samotnjačke životinje, vrlo žestoke u obrani teritorija. Sposobni su proizvesti nagao i glasan zvuk koji zvuči kao „ga“, a tijekom sukoba napadaju pripadnike svoje ali i drugih vrsta. Glasanja su toliko posebna da je jedna vrsta, tokaj macaklin, ime dobila po zvuku koji zvuči kao „to kaj“, a proizvodi ga za sezone parenja.

Antonio Svorenji

 

FOTOGRAFIJA MJESECA

FOTOGRAFIJA: SHUTTERSTOCK

VATRENA STJENICA (Pyrrhocoris apterus) dobila je naziv zbog svoje crveno-crne boje. Ova je vrsta česta u šumama, ali i u gradskim parkovima, uz kuće… Redovito ju nalazimo uz stabla lipe, čijim se sjemenkama hrani. Dolazi i uz crni sljez, na kojemu siše sokove, a hrana joj je i mrtva organska tvar s tla. Ova je stjenica često vrlo brojna pa treba paziti kuda se gazi. Još je zanimljivije da ih nerijetko nalazimo u parovima, i to spojene sa stražnje strane. Takvu sliku najčešće viđamo u proljeće, u vrijeme parenja.