Biokovo – bijela planina
Biokovo – bijela planina
Nika Borovac
FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Biokovo je naša najviša primorska planina. Strmo se uzdiže iznad mora i dijeli ga od Zagore.
Premda s primorske strane izgleda golo, na Biokovu je biljni i životinjski svijet vrlo bogat i raznovrstan. Mnogo je endema – svojti koje žive jedino ondje i nigdje drugdje. Uz prastare šume bukve, jele i crnoga bora, ondje raste gotovo 1500 biljnih vrsta. Prevladavaju one koje su se prilagodile strmim stijenama i liticama, krševitim i ogoljelim terenima. Biokovo obiluje leptirima, na kamenjaru uživaju gmazovi, na stijenama se gnijezde suri orao i orao zmijar, ondje žive zvijeri kao što su vuk, lisica i jazavac, a naseljene su i divokoze i mufloni. Radi očuvanja toga prirodnoga bogatstva najveći dio Biokova proglašen je parkom prirode – i bio je prvi u Hrvatskoj!
Snježno ime
Grci su ovu planinu nazivali „jadranskom planinom“: Adrion. Latinsko joj je ime bilo Mons Slavorum, što znači „slavenska planina“ ili „slavensko brdo“. Kako se snijeg na vrhu zadržava velik dio godine, narod joj je najvjerojatnije dao ime po snježnoj bjelini. Od riječi „bilak“, što znači „bijeli snijeg“, nastalo je najprije Bilkovo, a potom Biokovo.
Znaš li?
Na zagorskoj su strani Biokovu dali ime ženskog roda: Bijakova i Biakova.
Sveti Jure
Sveti Jure (ili Sveti Juraj) najviši je vrh Biokova. Visok je 1762 metra i drugi je po visini u Republici Hrvatskoj. S njega se pruža veličanstven pogled na Zagoru i otoke. Za osobito lijepa vremena vide se i bosanskohercegovačke planine, a preko mora i Italija (planina Monte Gargano).
Vrh odašiljača koji je izgrađen na Sv. Juri najviša je točka u Hrvatskoj. Do njega vodi naša najviša asfaltirana cesta. Na Sv. Juri nalazi se i naša najviša meteorološka stanica, a i crkva.
Zbog gradnje televizijskoga tornja bila je srušena stara crkvica Sv. Jure. Kamena ploča iznad njezina oltara svjedočila je o tome da je na tomu mjestu bila barem od 12. stoljeća. Umjesto nje malo je dalje podignuta nova crkvica.
Patuljasto zvonce
Biokovo je stanište više biljnih endema, vrsta koje rastu tu i nigdje drugdje. Među njima je i biokovsko zvonce. Naziva se još i patuljasto zvonce, a latinsko mu je ime Edraianthus pumilio. Višegodišnja je biljka prileglo jastučasta oblika. Uspijeva preživjeti na izloženim i ogoljelim grebenima, većinom na visinama iznad 1400 metara. Ne smetaju mu ni velike razlike u temperaturi i vlažnosti. To je biljka koja kao da je „pobjegla“ na klisure planinskih vrhova, gdje ne uspijevaju preživjeti druge biljke. Ondje gdje su staništa povoljnija, nadvladaju je druge biljne vrste.
Suri orao
Orlovi su krupne ptice grabljivice. Lako ih se prepoznaje po kukastu kljunu, ali i po letu: jedre kružeći na velikim visinama. Rašireni su po cijelomu svijetu.
Suri orao (latinski: Acquila chrysaetas) jedan je od najvećih. Kad raširi krila, širi je od dva metra. Smeđe je boje, a gornji mu je dio repa bijel. Surov je grabežljivac. Poput svih orlova, plijen zgrabi nogama. Tada ga kida i guta zajedno s dlakama ili perjem. Svakih nekoliko dana dlake i perje u gvalama izbacuje kroz usta.
Na Biokovu se osim suroga orla gnijezdi i orao zmijar (latinski: Circaetus gallicus), koji je poznat po izvanredno vještu letu kad osvaja ženku. Hvata guštere i zmije – otrovne i neotrovne.
Znaš li?
Biokovski kamenjar omiljeno je stanište zmija. Tu živi i poskok, najopasnija europska otrovnica. A također i jedna od najljepših europskih zmija – pjegava crvenkrpica.
