RECENZIJA Tihana Malenica Bilandžija, Budi dobro

Amerikanka Glennon Doyle počela je 2009. godine pisati svoj blog „Momastery“ koji je pet godina poslije časopis „Parents“ proglasio dobitnikom svoje nagrade za najbolji svestrani internetski sadržaj.

Danas je spisateljica, predavačica i motivacijska govornica te osnivačica i predsjednica neprofitne udruge „Together Rising“ čija je misija pomaganje ženama, obiteljima i djeci u nevolji. Ono što je zanimljivo u radu ove udruge jest vremenski ograničeno prikupljanje manjih novčanih iznosa (maksimalno do 25 dolara) od velikog broja donatora za podmirenje točno određene potrebe. G. Doyle je na ovaj način željela potaknuti što veći broj ljudi različitog životnog standarda na humanitarno djelovanje i stvaranje mnogobrojne zajednice malih donatora.

Njene autobiografske knjige „Carry On, Warrior“ (2013.), „Love Warrior“ (2016.) i „Neukroćena“ (Mozaik knjiga, 2021.) uživaju status bestselera časopisa „New York Times“. Ova potonja je u kratkom vremenu od objave prodana u dva milijuna primjeraka.

Neukroćena, Glennon Doyle

Malo sam istraživala i otkrila sljedeće: S deset godina naučimo kako biti dobre djevojčice i dobri dječaci. S deset djeca počinju ostavljati za sobom ono što jesu kako bi postali ono što svijet od njih očekuje. S deset započinje formalno kroćenje. Imala sam deset godina kad me svijet posjeo, naredio mi da šutim i pokazao mi moje kaveze:
Ovo su osjećaji koje smiješ izraziti.
Ovo je verzija ženskosti koju ćeš oponašati.
Ovo je tijelo kojem moraš težiti.
Ovo su stvari u koje ćeš vjerovati.
Ovo su ljudi koje smiješ voljeti.
Ovo su ljudi kojih ćeš se bojati.
Ovo je život kakav ćeš željeti.
Pripremi se. U početku će ti biti neugodno, ali ne brini – uskoro ćeš zaboraviti da si u kavezu. Uskoro će to jednostavno djelovati kao – život.

„Neukroćena“ je knjiga koja se dotiče mnogih tema – zdravlja, odrastanja, partnerskih odnosa, roditeljstva, društvenih normi i pravila, ali se sve one susreću u jednoj zajedničkoj točki koju autorica naziva „Znanjem“. To „Znanje“ je ništa drugo doli naše originalno ja, autentičan glas i intuicija koju često zatomljujemo i ignoriramo zbog čega s vremenom imamo osjećaj da živimo nečiji tuđi život, a postupno nas sve više preplavljuju osjećaji praznine, nezadovoljstva i frustracije. G. Doyle nas podsjeća da je jedini ispravan, ali i težak put uskladiti se sa svojom dušom. Zato mnogi odustaju od toga, jer su pritisci okoline prejaki, odgojem preuzeti programi i uvjerenja u nama preduboko usađeni i preglasni pa ne uspijevamo niti čuti, a kamoli poslušati što nam poručuje unutarnji glas – naše „Znanje“.

Mi govorimo svojoj djeci da biti hrabar znači „bojati se a ipak to učiniti“, ali želimo li da s tom definicijom odrastaju?
…
Ne. Ne želim da moja djeca razumiju hrabrost na taj način. Ne želim da moja djeca zaborave na sebe kako bi ugodili gomili. Biti hrabar ne znači bojati se a ipak to učiniti. Biti hrabar znači živjeti kako ti nalaže tvoja nutrina. Hrabrost znači da se u svakom nesigurnom trenutku okreneš prema sebi, potražiš svoje Znanje i glasno ga izgovoriš. Budući da je znanje specifično, osobno i u stalnoj mijeni, takva je i hrabrost. Ljudi oko tebe ne mogu prosuditi jesi li hrabra ili ne. Ponekad hrabrost znači pustiti ljude da misle da si kukavica. Ponekad hrabrost znači iznevjeriti sve osim sebe.

Glennon Doyle piše bez dlake na jeziku. Ogoljuje do kosti samu sebe, svoju obitelj, društvo u kojem živi. Izgovara mnogo toga što se sami ne bismo usudili, ali isključivo s jednim motivom – da ukaže na predrasude, da kritički preispita postojeća „tako se to oduvijek radi“, da ohrabri na djelovanje, da pokrene pozitivnu promjenu. Kao čitatelji se ne moramo složiti sa svime što ona predlaže i zagovara, no vrijedi joj dopustiti da nas potakne na promišljanje o temama koje problematizira, vlastitu interpretaciju i, konačno, otkrivanje naše istine ma kakva ona bila. Svojom direktnošću nas prisiljava da se i sami barem na trenutak maknemo s autopilota svakodnevnice i zamislimo tko smo, što želimo od života, jesmo li to već postigli ili tek trebamo pronaći način kako. A možda, pak, trebamo osvijestiti da smo odustali od potrage za svojim autentičnim glasom i živimo linijom manjeg otpora sa svim posljedicama koje uz to idu.

Ja sam ljudsko biće i stvorena sam da neprestano rastem. Ako živim odvažno, moj će se život sastojati od milijun smrti i ponovnih rođenja. Moj je cilj da ne budem stalno ista, nego da živim na način da svaki dan, godina, trenutak, odnos, razgovor ili kriza postanu materijal koji ću iskoristiti da budem istinitija i ljepša verzija sebe. Cilj je da neprestano predajem sebe, onu koja sam upravo bila, kako bi postala onakva kakvu me sljedeći trenutak želi. Neću se grčevito držati nijedne postojeće ideje, mišljenja, identiteta, priče ili odnosa koji me sprečavaju da se mijenjam. Ne smijem se previše čvrsto držati ni za jednu obalu. Moram pustiti obalu kako bih mogla putovati dublje i vidjeti dalje. Iznova, i iznova, i iznova. Do konačne smrti i ponovnog rođenja. Sve do tada.

U suradnji sa sestrom Amandom Glennon Doyle uređuje tjedni podcast „We Can Do Hard Things“ u kojem, zajedno s pratiteljima, iznosi i razmjenjuje svoja životna iskustva s namjerom pružanja podrške i osnaživanja drugih da se spremno suočavaju sa životnim problemima i preprekama, zadrže optimizam i aktivno rade na njihovom nadilaženju.

 

Izvor: Budi dobro